Partizanov vesnik

List sportskog društva sa najvećim tiražom u SFRJ

Usamljeni jahač

od

u

LIČNOSTI

Baš na scene iz filma o usamljenom jahaču podsećaju scene Partizanove klupe na kojoj usamljen sedi Boro Džaković. Lišen svakog pomoćnika, sem zvaničnog delegata svog kluba za zapisničkim stolom.

Razgovaramo s njim sutra dan posle poraza s Jugoplastikom. Snužden je, naravno.

Ne žali se što je sam na klupi, jer je to odluka Stručnog saveta Partizana, u stvari sprovođenje odluke profesora Nikolića koji je na četiri meseca „trknuo“ do Italije, tačnije do Skavolinije iz Pezara. Da njima pomogne… A Partizan? Pa, tu je mladi, talentovani, požrtvovani Džaković. Ali on nije svemoćan.

— Psihološko stanje u ekipi je zaista na nižem nivou nego što 6m trebalo da bude, kad se zna da svaki izgubljeni meč na svom terenu znači i veću udaljenost od „plej-ofa“, — kaže Džaković. — Ono je, nastavlja, prouzrokovano najpre premorom najboljih igrača. Pa, kako Zorkić da izdrži i teret Prvenstva i mečeve reprezentacije. Lišen kompletnog predaha. Kako Grbović da iskoristi sve svoje kvalitete kad je previše temperamentan da bi nosio na leđima teret meča? Savović i Pešić mada hladnokrvniji, nemaju dostojnu zamenu i oni igraju slabije nego što sam ocenjivao.

… Što se tiče toga što sam sam na klupi, verujte da mi je teško, Ali, ja sam službenik, uz to i pedagog i trener i ne mogu da zahtevam brda i doline. Za to je zadužen Stručni štab.

… Da, gubimo na svom terenu. I to nije čudno. Tek je Jugoplastika vratila deo gledalaca. Pred praznim tribinama teško je igrati. A i sudije, kao da su osetile da imamo prilično nervoznu ekipu, te se počesto igraju s nervima igrača. Sve su to elementi koji utiču na svakog igrača koji bi, po prirodi stvari, jer su to većinom razumni i pošteni momci, imali i manji broj ličnih i tehničkih grešaka.

… Što se plasmana tiče verujem da ćemo do kraja stići do šestog mesta. A onda, videćemo.