KROZ NAŠU LUPU
Jedna stara poslovica kaže: „Padni u nevolju pa da vidiš ko su ti prijatelji.“ U tu istinu smo se uverili baš u ovoj velikoj nevolji, tragediji koja nikog ne može ostaviti ravnodušnim.
Kad je poginuo Dragan Mance, slučaj je hteo da je baš na dan njegove sahrane trebalo da se odigra utakmica Sutjeska — Partizan. Naravno, tako nešto nije dolazilo u obzir, toliko humanosti još nismo izgubili.
Klub je o nemogućnosti obavestio Nikšićane, kao i Zajednicu udruženja klubova Prve lige, odnosno njenu Takmičarsku komisiju. I sve je bilo u redu. Međutim, iz Nikšića dolazi ovako sročena „saglasnost“ za odlaganje utakmice: „Predlažemo da se utakmica odigra 6. septembra (dan posle sahrane — primedba M. K.) ili 29. o. m.
Naravno, ljudi iz Sutjeske su znali da će Partizan 28. septembra za mladu i „A“ reprezentaciju dati pet-šest igrača koji bi sutradan trebalo da igraju prvenstvenu utakmicu protiv Sutjeske.
Prvobitno „razumevanje“ Nikšićana otkriva visok stepen njihovog licemerja. Tačnije, ucenjivački stav: 6. ili 29. septembra! Treća mogućnost ne postoji! Bodovi su važniji od svakog pijeteta, ljudskog razumevanja, sportskog dostojanstva…
Partizan nudi idealan termin: 12. septembar, dva dana posle zrenjaninske utakmice između mlade reprezentacije i „A“ tima. Čak i Milutinović tu ideju prihvata (ne samo za Partizan, već i za Zvezdu i Velež, odnosno Sarajevo i Prištinu) i obećava da će igrači tih klubova igrati po jedno poluvreme.
I tada Nikšićani pokazuju svoje pravo lice: cinično javljaju „da baš toga dana imaju zakazanu prijateljsku utakmicu“. Time je sve rečeno.
Prošlogodišnje gostovanje „crno-belih“ u ovom gradu je bilo sve drugo samo ne sportsko nadmetanje. Tako je taj dvoboj ocenio Nenad Bjeković po povratku iz Nikšića, a nedavno je na sednici Izvršnog odbora kluba to ponovio. I hrabri trener odmah daje sugestiju: „U redu, neka bude kako oni žele. Igraćemo s timom kojim u tom trenutku budemo raspolagali. A javnost neka sudi“.
Bjeković je poznat kao čovek visokih etičkih vrlina, velike pitomosti i lepog vaspitanja. On je ličnost dogovora, širine, razumevanja. Ali je odlučno protiv toga da kad neko želi da mu prikaže kako razumevanje i licemerje mogu koračati zajedno.
Trener je odluku doneo, Izvršni odbor joj se priklonio, mada je bilo drugačijih mišljenja, odnosno želja da se istraje u traženju pravde, ravnopravnosti, podjednakih uslova za oba tima.
Nikšićani veruju da će premorene (ili rezervne) igrače Partizana lakše pobediti. Zaboravljaju da će upravo na toj nepravdi Bjeković graditi psihološku mobilizaciju svojih momaka. A mi smo narod koji iz inata može da nadmaši sebe. Pesnik nas podseća: „… A bilo ih je deset na jednog“.
Partizan već decenijama neguje, kao tradiciju, dobru saradnju sa klubovima i pri tome za njega nema „velikih“ i „malih“. Postoje samo — korektni i oni drugi. A sa takvima: znamo kako treba…