Kada smo prošlog utorka čuli preko radija da je poginuo Dragan Mance bili smo u prvom trenutku zaprepašćeni. a odmah zatim nemi i šokirani, formalno paralizovani. Zaprepašćenje je ubrzo smenila neverica: nismo mogli da se pomirimo i prihvatimo kao stvarnost užasnu činjenicu da Mancea više nema!
Zar je moguće da smrt ustremi svode strašne kandže na jedan 23-godišnji život? Na život pun snage, energije i lepote — na mladost koja je tek trebalo da živi da se raduje, slavi i trijumfuje! Zar je smrt zaista još jedini fakat vezan za ime i ličnost Dragana Mancea?!
Kada smo došli sebi, sledeća misao povela nas je od tragičnog Mancea do svih onih koji su unesrećeni njegovom tragedijom. Prvo do njegovih skrhanih roditelja koji su zlim žigom sudbine izgubili svog ljubimca, svoju uzdanicu i nadu i to u času kada je bio tek na pragu života — raskošnog mladalačkog sportskog — posutog samim ružama i lovorima! Njihov bol je zaista nemerljiv. Kao uteha može da im služi to što u ovom času, zajedno sa njima, dele taj bol milioni njegovih navijača, koji će ga večno nositi u srcu!
U te navijače spadamo pre svih mi Zemunci s kojima je odrastao., pred čijim očima je zakoračio fudbalskim poljem i od prvog trena nas uverio u svoj veliki talenat. Docnije, kada je obukao crno-beli dres Partizana, povukao je za sobom i nas na jug Stadiona JNA, gde ćemo ostati verni do kraja (u zlu i dobru) — to je naš dug uspomeni na nezaboravnog Dragana Mancea!
— Grupa navijača iz Zemuna