Između dve polusezone
U prvom delu prvenstva „crno-beli“ su doživeli samo jedan poraz (Rijeka — 0:1). Moglo je i bez njega, ali možda je to i dobro: neka igrači shvate da nepobedivih nema. U nastavku šampionata Radanović i ostali momci trebalo bi da se prisete kako opuštanje nije dozvoljeno.
Analiza jesenjeg dela prvenstva ukazala je da su „crno-beli“ bili izvanredno harmonična celina. Ozbiljnost, visok moral, samouverenje, sigurna igra, uvek prava taktika, šanse, golovi… i to je sve krasilo jesenjeg prvaka.
Ništa u fudbalu na ubedljiviji način ne govori o vrednosti jednog tima od odličnih rezultata u seriji. A Partizan je imao seriju koja je i protivnicima imponovala. Pre deset godina to smo videli kad je Mladinić vodio „crno-bele“, potom pre tri godine, s Milošem Milutinovićem na čelu i sad kad Nenad Bjeković sigurnom rukom kormilari.
Bez oscilacija
Ne znamo da li još uvek ima onih koji sumnjaju u današnju generaciju igrača „crno-belih“. Objektivno, ne bi smeli da postoje, jer su ubedljive igre, rezultati, šanse i golovi takve demantovali.
I kad se traže komplimenti za sjajan jesenji uspeh ne smemo gubiti iz vida činjenicu da je gubitak Mancea bio težak udarac za tim i klub. Ne samo u igračkom pogledu već i psihološki. I tu su ovi momci pokazali svoju zrelost, sportsku čvrstinu i moralnu snagu. Bjeković je uspeo da tragedija ne surva ekipu u provaliju već da se na njoj izgradi nova motivacija — sad igramo za Dragana!
U tome su vođi tima dragocenu pomoć pružili i navijači. I to spontano. Nenad je radio umom, navijači srcem ali su se te koordinate spojile u onoj tački koja je dala prave rezultate.
Treba reći da je ova polusezona imala i svoje junake. Pre svega, to je bio golman Omerović. Sjajno je igrao Rojević, njemu uz rame stoji Vermezović. Đelmaš je imao svoje velike trenutke, Vučićević je ponekad igrao u stilu Maradone, umeo je da blesne Varga, da nas iznenadi Župić… Ni ostali, koje nismo spomenuli, nisu pružili malo ali znamo da oni mogu mnogo više (Čapljić, Radanović, Živković, Đukić, Goran Stevanović…)
Jesenji uspeh obavezuje stručni štab i sve igrače da u nastavku prvenstva nastave na isti način — bez oscilacija, samouvereno i uz entuzijazam koji treba da ide do fanatizma.
Novi izazovi
Porazi u Londonu, Sekešfehervaru i Nantu su bili najbolje lekcije koje je jedan tim u stvaranju mogao da nauči. Ti porazi su dragoceni i za Bjekovićevo iskustvo. Ne može se uvek igrati smelo, otvoreno, na pobedu. Ponekad je potrebno lukavstvo, biti oprezan u taktičkoj ideji, čekati i vrebati… A Partizan je u te duele ulazio odviše naivno, rekli bismo „grlom u jagode“.
Sigurni smo da se to neće ponoviti. Tu su lekciju svi oni dobro naučili. Tako treba igrati i u trećem kolu protiv Crvene zvezde: ne na barikade, već mirno, iz sigurne odbrane, graditi napade koji će srušiti Ljukovčana.
U fudbalu je najopasnije kad hoćeš da načiniš drugi korak pre prvog!
U mini prelaznom roku „crno-beli“ su dozvolili nekim svojim mladim i neiskusnim igračima da odu u druge klubove, da se kroz utakmice prekale. Na njih klub računa, ovi su samo ustupljeni na određeno vreme. To je ustaljena praksa u velikim klubovima razvijenog profesionalizma. Tako sad moraju da rade i klubovi naše „velike četvorke.“
Stara je istina: bez utakmica niko nije postao igrač!