Jubileji: Nedavno je Stjepan Bobek proslavio 50 godina aktivnog života u fudbalu — Prvi jugoslovenski majstor ovog sporta, virtuoz i trener najvišeg ranga i danas smatra Partizan svojom drugom kućom
Ako postoji čovek koji ne može da kaže da mu sudbina duguje revanš, onda je to je Štef Bobek — Bobi, dugogodišnji kapiten „crno-belih“, nezamenljivi reprezentativac čitavu deceniju, potom trener koji je osvajao trofeje, uzgajao mlade igrače, bio veliki strateg, stručnjak čije su se oko i intuicija retko varali.
Jugoslovenski fudbal je imao tri velika igrača koji su bili i ostali simboli svojih klubova: Bobek — to je Partizan, Rajko Mitić je sinonim Zvezde, a Frane Matošić — personifikacija Hajduka.
Fudbalski čarobnjak
Ta tri asa su obeležila svoje vreme. Najveći među njima je — Stjepan Bobek. Ne samo po briljanciji i eminentnoj veštini kojom je igrao, već i po daru, a naročito je ostao upamćen kao čovek koji je najoriginalnije kreirao fudbalsku igru u delićima sekunde. Štefov je um imao čudesnu hitrinu: njegova imaginacija je bila nepresušna, lopta ga je slušala tako da nije podsećao na ukrotitelja već je to naprosto bilo ljubakanje.
U toj prvoj poratnoj deceniji kad je srednja Evropa dominirala i imala najveće asove (Puškaš, Božik, Stojaspal, Aurednik, Hidegkuti, Čajkovski, Vukas, Cibor, Ocvirk…) Bobek je bio ličnost koju su svi uvažavali — od igrača i trenera do najšire publike.
Štef je bio veliki original. Niko pre njega, a ni danas, ne izvodi takve čarolije s loptom, ne dribluje i ne proigrava kao on. A sve je to kod Bobija bila jedna viša harmonija tehnike, instinkta, inteligencije, talenta…
Zlatno jugoslovensko sportsko pero, pokojni Ljubomir Vukadinović, nije krio svoju naklonost prema Crvenoj zvezdi, ali je ipak samo Stjepana Bobeka proglasio za „majstora fudbala“. Njega jedinog. Toliko je Bobekova igra bila impresivna da su pred njom padale i navijačke barijere.
Bobek je obogatio naš i svetski fudbal inovacijama do kojih je lično došao. To je bilo „rolanje“, a potom igra petom. Takve varke su protivnika ostavljala bespomoćnim. Zato su ga i zvali „zlatna peta“.
Igra slučaja
Štefov rastanak s Partizanom je teška optužba za tadašnje rukovodstvo jer je bez oproštajne utakmice otišao as koji je Partizanu doneo najviše navijača, igrač koji mu je u najvažnijim trenucima — kad je trebalo afirmisati tek stvoreni klub — najviše dao.
Bobek je tiho nestao sa velike pozornice. To je rana koju i danas nosi. Zato je Partizan njegov trajni dužnik. Danas se tako nešto ne bi moglo zamisliti (setimo se samo Mocinog veličanstvenog oproštaja kada je i beton na Stadionu JNA pevao!).
Posle igračke karijere Bobek odlazi u Mađarsku na specijalizaciju a zatim za trenera varšavske Legije. U Poljskoj provodi dve godine, peče trenerski zanat i vraća se u zemlju. NK „Zagreb“ zove Bobeka u rodni grad. U Partizan je za trenera trebalo da dođe slavni Marton Bukovi. U poslednjem trenutku Bukovi otkazuje. Uprava brzo odlučuje: poverava tim Bobeku i pokojnom Bobi Mihailoviću (tehniko) I tako umesto da ode u drugoligaški tim, Bobek — igrom slučaja — postaje trener velikog kluba.
Srećnom koincidencijom u istom trenu je stasala za prvi tim i generacija „beba“. Bobek i Boba vešto komponuju darovite Conje Matekala klince i igrale koji su došli iz drugih sredina. Formira najmlađi tim Prve lige. I najbolji! U pet godina četiri puta su „crno-beli“ na počasnom tronu!
Posle toga Bobek odlazi u Grčku. I tamo, kao po inerciji, osvaja prvenstva i kup Grčka. Valjda je jedini trener u svetu koji je za pet uzastopnih godina osvojio pet šampionskih kruna i dva kupa.
Kasnije je trenerski put vodio Bobeka u druge klubove u Grčkoj, Izraelu i Turskoj. Uvek i svuda je iza sebe ostavljao duboku brazdu. Njegovo iskustvo je bilo zamašno, osećaj za igrača gotovo nepogrešiv, sve je video, čak i predviđao. Bio je veliki strateg s klupe a nije kao stručnjak stekao priznanja koja je zaslužio po znanju. Njegov je hendikep bio što su ga stalno spontano poredili u trenerci i dresu. Uz to ga je pratila i ona skepsa vezana za velike zvezde da nisu i veliki treneri.
A Bobek je bio i trener najvišeg ranga!
Čovek porodice
Prošlost pokazuje slike minulih godina. Za čoveka koji je 50 godina u našem fudbalu taj je život neizmerno bogat. Baš ovih dana, kad se slavljenik u mislima vraćao kroz te decenije koje čine pola stoleća, morao je da se vrati u rodni Zagreb, da se priseti kako je sa 13,5 godina, s lažnom registracijom, igrao za „Derbi“, nižerazredni klub i tu, onako krhak i tanak kao crtež, pokazivao je da je dete retkog dara.
Malo je ljudi koji će — sumirajući svoj život — biti toliko iskreni i reći: „Moj je život bio jedna divna bajka. Smatram se veoma uspešnim čovekom, tu mislim na sportsku karijeru, porodicu, trenerska priznanja, decu, unučiće, materijalnu situaciju…“ A to otvoreno kaže Bobek.
Danas je Štef penzioner. Sve njegove želje vezane za fudbal su pogašene. Ima samo jednu: da Partizan uvek bude najbolji:
— Verovatno ćemo ove godine osvojiti m desetu titulu prvaka, možda ćemo konačno biti i pobednici kupa, — naglašava Bobek, — ali mene interesuje samo jedno — da Partizan stvori evropski tim. Smeta mi što svi naši klubovi u ozbiljnim evropskim takmičenjima ne znače ništa kad naiđu na pravog protivnika. Naši porazi na evropskoj sceni su dokaz niske vrednosti jugoslovenskog fudbala. Partizan mora da ima taj cilj: da bude u evropskom vrhu.
Kao čovek naš slavljenik ima mnogo vrlina. Kod njega su poštenje i prijateljstvo u pravom zagrljaju. Ume da voli, ali zna i da mrzi. Osećajan je i, kao sve velike zvezde, pomalo i razmažen.
Kao igrač bio je asketa. Živeo je za fudbal. U zrelim godinama, kad je postao fudbalski učitelj, dozvoljavao je sebi male ljudske slabosti, sve ono što mu je život uskratio u mladosti. Bio je izuzetno odgovoran, savestan, častan… To ga je odvodilo u stresove a pod njima je kasnije popustilo i srce, odnosno krvnosudovni sistem.
Hrabro je otišao u Hjuston na operaciju. Sad u grudima nosi pet premošćenja („baj-pasova“) ali je psihički izuzetno rasterećen, odlično se oseća, šeta, jede, čak veoma gurmanski. A i to ponašanje posle ozbiljne operacije na svoj način govori o Štefu kao jakoj ličnosti.
Za našeg dragog prijatelja možemo slobodno reći ono što se teško može vezati uz neku ličnost. Kod Bobeka je nemoguće postalo stvarnost: jedan novi život (bez fudbala) postao je stvarnost. I to bez ožiljaka bliske i dalje prošlosti.
Zato se i usuđujemo da kažemo da je tokom svih ovih godina Bobekovim život — toj lepoj priči — lebdela rasuta izmaglica jednog divnog sna. Ostvarenog, na njegovu i našu sreću.