LEKSIKON SPORTA
Znate li šta je fizička kultura a šta vrhunska sport, šta je biohemija i kako se ispituje inteligencija fudbalera, koja je, ma šta vi mislili o tome, prvi uslov njegove vrednosti. O svemu tome čitajte u našem Leksikonu sporta
Navijače — te muškarčine različito nazivaju: u Francuskoj to su „podupirači“, u Nemačkoj obrnuto „drukeri“ — oni koji pritiskaju. U Italiji ih zovu „tifusarima“. Ali od Eskima do Patagonaca, od Pekinga do Beograda navijati znači uvek isto: žarko hteti i bučno izražavati želje da moji sportski ljubimci pobede.
Ta se želja za pobedom mog sportskog kluba, tvog sportiste — ljubimca u trenucima takmičenja izražava na takav način koji bi na svakom drugom mestu i vremenu izgledao u najmanju ruku poremećen, a u najgorem slučaju sumanut. Gledaoci — navijači čas su uzneseni u nebesa oduševljenja da bi sledećeg trenutka zapali u stanje krajnje gnevnog protesta ili, ređe, u nemi očaj. Sportska je tribina neobično mesto na kome se okupljaju inače normalni ljudi da bi se ponašali sasvim neobično. Psihijatri — istraživači ljudskih duša u nenormalnijim stanjima imaju za to objašnjenje: po njima gledaoci zamišljaju, izjednačavaju se, identifikuju sa sportistima. Žive ne samo za njih nego kroz njih.
Za okupljanje na mestu i vremenu takmičenja plaćaju se sve skuplje ulaznice. Očigledno je da se sa njima kupuje pravo na „posebnu“ vrstu ponašanja.
Tenis i fudbal
Šta je u navijačkoj abnormali — normalno. Gde ja granica ličnog doživljaja a gde počinje društvena opasnost i antisport u navijanju. To zavisi od podneblja, od sporta, od kulture, od vaspitanja.
Svi se navijači ovog sveta trude da budu originalni, neponovljivi — a svi su isti. Oni se dele po sportovima i u tom pogledu verno slede nepisane zakone svog sporta.
U sportskim igrama u kojima se protivnici dodiruju, sudaraju, u tim tako zvanim agresivnim igrama kao što su fudbal, košarka, vaterpolo, rukomet, ili na primer boks i rvanje, sva su sredstva navijanja dozvoljena: od aplauza i bravo! do skandiranja ili psovačkik stihova, nacionalnog ili političkog podteksta, od zajedničkih liturgijskih pokreta i maskiranja u „najdraže boje“ do gimnastike šalovima. Ali izbor sredstava navijanja propisuju nepisana pravila svakog sporta.
U tenisu tribine podsećaju na otmene modne revije a nadpolovični postotak ženske publike obezbeđuje antipsovačko, gotovo salonsko ponašanje. Čak ni u zemljama sočnih seksualnih psovki — u čemu smo mi vrlo reprezentativni — nema „izražavanja“ u poznatom muškom stilu.
U fudbalu se izvođenje jedanaesteraca posmatra ćutljivom zebnjom oba navijačka tabora. U košarci se čak i u hladno upristojenoj švedskoj, protivnik bukom i zvižducima ometa prilikom izvođenja slobodnih bacanja. U tenisu se ne može ni zamisliti da neko za vreme servisa ma i šušne.
Pravila ponašanja
Svaki sport ima svoja pravila ponašanja.
Ove vrlo zakonomerne različitosti vuku svoje korenje iz istorijsko — klasnih uzroka. U Velikoj Britaniji, kolevci savremenog sporta, od njegovih početaka u 19. stoleću sportovi su podeljeni na one za prosti narod — boks, fudbal, ragbi, biciklizam (u kojima se profesionalci bore za novac) i one za gospodu i dame. Gospodski sportovi bili su amaterski ali skupi: tenis, lov, mačevanje.
Konjičke trke na primer predstavljaju sport „za one gore i za one dole“, u Engleskoj je čak i kraljevska kuća vlasnik skupocenih grla a obaveza je krunisanih glava da dođe na derbi u Askotu. Na konjskim trkama publika je podeljena na gornji i donji dom: svi se klade ali elita prati trke sa odglumljenom ravnodušnošću a narod ko narod navija iz sveg glasa. Zajedničko im je što su svi uparađeni.
Psihijatri uveravaju da je glavni razlog masovnog dolaska na takmičenja jedna vrsta pražnjenja živčanih napona. Tako je to od grčke Olimpije i okrvavljenog rimskog Koloseuma do Marakane u Rio de Žaneiru i Beogradu. Ostavimo za neka druga vremena raspravu o tome šta se to toliko eksplozivno sabilo u ljudima i okrenimo onom što je ovog trenutka važnije: kako se gledaoci prazne i u šta se sva takva pražnjenja pretvaraju.
Ali o tome u sledećem broju „Partizanovog vesnika“.