Šanse Beograda da postane olimpijski grad
Samo veliki gradovi, ali ne svi, mogu da be pohvale svečanošću koja se zove DERBI.
Susreti najboljih fudbalskih, košarkaških, a ponekad i drugih klubova Atine, Milana, Glazgova, Madrida … događaji su za koje se živi, koji se sa nestrpljenjem očekuju, pamte decenijama, prepričavaju mlađim generacijama.
Pariz, grad svetlosti ima mnogo toga po čemu je neponovljiv i jedinstven, ali nema i pravi fudbalski derbi. Slično se može reći i za večni Rim.
Naš Beograd se i po derbiju prepoznaje. A derbi nije samo Partizan, nije samo Zvezda. Derbi su — PARTIZAN i ZVEZDA zajedno. Derbi je ono najlepše što se doseže vrhunskim sportskim umećem i ponašanjem, viteštvom i borbenošću.
Susreti najpopularnijih sportskih klubova Beograda toliko su utkani u biće ovog grada da bez njih Beograd i ne bi bio ono što jeste. A sa njima, sa dva moćna sportska kolektiva, moćna po igračkom i stručnom potencijalu, po koncentraciji specifičnih znanja i iskustava, razvijenoj organizacionoj i materijalnoj osnovi, Beograd može u još većoj meri da se potvrdi kao grad vrhunskog sporta, da ostvari svoje velike ambicije kao turistički grad i domaćin najvećih svetskih sportskih manifestacija.
Svemu tome svoj puni doprinos daju i svi ostali pripadnici brojne beogradske sportske porodice, ali su Partizan i Zvezda najčešće i izvorište i ishodište sportskih raspoloženja i opredeljenja. Oni u sebi nose onu magnetnu moć privlačenja koja ih čini atraktivnim čak i kada su neki drugi trenutno jači, kvalitetniji.
A da bi se sa Zvezdom i Partizanom u punoj meri računalo kao sa jednim od velikih još nedovoljno iskorišćenih potencijala Beograda i šire, neophodno je u startu izbeći zamku u koju se upada kada se sportsko rivalstvo, bez koga nema sporta, izrodi u isključivost, pa se od drveća ne vidi šuma.
Uvek su grešili i uvek će grešiti svi oni koji su prirodnu želju da njihov tim bude bolji, pretvarali u akciju da sportskog takmaca i komšiju potcene, unize, potkopaju, unište.
Jednom PARTIZANU potrebna je jaka ZVEZDA i obratno. A Beogradu — jaki Partizan i Zvezda. I ne samo Beogradu. Čitav jugoslovenski fudbal, košarka, sport u celini, uzdizali su se do najviših dometa upravo u trenucima kada su ova dva beogradska sportska kolektiva istovremeno bili kvalitetni, postizali vrhunske rezultate.
Jer, prava konkurencija razvija kvalitet bez koga se, doduše, može i biti veličina na lokalnoj, ali ne i na evropskoj i svetskoj sceni. U tom pogledu verovatno je poučan i zagrebački primer. DINAMO je bio najjači kada je, uz sebe, u prvoj fudbalskoj diviziji, imao još jednog ili dva zagrebačka konkurenta. Kada su kasnije ti klubovi, na ovaj ili onaj način, žrtvovani Dinamu, izostali su decenijama vrhunski dometi „modrih“ iako se nisu štedela sredstva da se oni ojačaju za uspon u vrh.
Iako su navijački podeljeni, pravi Beograđani vole i Partizan i Zvezdu jer shvataju da im ova društva, samo u tandemu mogu da pruže vrhunska sportska zadovoljstva. Neki su čak podelili i svoje navijačko biće na derbiju: ako na fudbalu simpatije poklanjaju „crveno-belim“, na košarci su u crno-belom taboru il obrnuto.
Ohrabruje što se i u upravama dva beogradska sportska giganta sve više prihvata realnost: borba i rivalstvo na sportskom terenu, zajedništvo u borbi za kvalitet, u razvoju i sagledavanju budućnosti.
Na taj način dobijaju društva, dobijaju navijači, dobija Beograd, Jugoslavija. Udruživanjem snaga, usaglašenim razvojnim programima, zajedničkom prezentacijom znanja i organizacionih sposobnosti uvećavaju se šanse Beograda da, pre ili kasnije, postane olimpijski grad, a da u susret danu kada će se u njemu zapaliti olimpijska vatra, što češće bude organizator najvećih sportskih takmičenja i domaćin najvećim svetskim majstorima sporta i najuglednijim sportskim radnicima.
Baš kao što će već krajem aprila ove godine biti domaćin zasedanju MEĐUNARODNOG OLIMPIJSKOG KOMITETA i asocijacije nacionalnih sportskih saveza onih sportova koji učestvuju na letnjim olimpijskim igrama kao što će 1994. dočekati najbolje svetske košarkaše.