KROZ NAŠU LUPU
Pred nama je nastavak prvenstva. Nova uzbuđenja, večite radosti i poznate patnje. Sve ono što se dešava na terenu reflektuje se na gledališta. Dobra igra, lepi potezi, dostojanstveno držanje, respekt prema deliocu pravde, poštovanje rivala…
Kad svega toga nema na borilištu, kad se naši ljubimci izgube u virovima igre, zaboravljamo na pristojnost. Navijači beže od istine i žele da neuspeh, loš igrački dan, pripišu grubosti protivnika, ili sudijskoj nepravdi, i tada sve izokreću. Umesto pravog sportskog puta nađu stranputicu.
I šta biva? Pokuljaju pogrde, sa tribina se obrušuju lavine ružnih reči, skaradno se skandira, mržnja počinje da podjarmljuje one najstrastvenije, a to su uglavnom mlađane pristalice. Neka nevidljiva ruka lako i brzo zapali najniže strasti. Niski instinkti postaju dominantni. Preti se, urla, vređa, baca, lomi…
Možemo razumeti to što kod navijača sve potiče iz srca, ali se ne može prihvatiti mržnja pretnje neukusno obraćanje protivničkim igračima i navijačima. I kad iskoče svi osigurači, najlakše se sklizne u sfere nacionalističkog cinizma. Tada se ne biraju reči. Pardon! Biraju se one najgore, pomama za uvredom pomračuje um gotovo fizički osećamo kako se mržnja prenosi sa jednog kraja tribina na drugi.
Na žalost, to više nije „privilegija“ samo fudbala. Ako ja on „kralj“ našeg sporta, kraljevići su košarka, rukomet, vaterpolo…
I slika je svuda ista: više smo okrenuti rivalu.
Njemu iskazujemo mržnju umesto ljubavi prema svom timu.
Civilizovani svet ne poznaje takav odnos. Bio sam na mnogim sportskim borilištima sveta. Ono što im je zajedničko to je pripadništvo svom timu. Za njih protivnik gotovo i ne postoji, osim ako ih ne oduševljava neka bravura i to nagrade iskrenim aplauzom.
Kultura navijanja u nas je na niskom nivou. Svedoci smo rušenja duha, moralno dejstvo igrača na publiku se ne oseća, i sad sa svih strana čujemo isto pitanje: hoće li se ovaj šampionat završiti? Avaj, zar smo dotle došli! I što je najtužnije, u tome je više zluradosti nego ozbiljne brige. Otkud ta sumanuta ideja? Zašto ne bismo ovo prvenstvo na regularan način priveli kraju? „Velika četvorka“ je opet u vrhu, to je uvek dobro za naš fudbal. Reprezentacija se nalazi pred „mundijalom“, igračima je neophodna takmičarska forma i pravi ritam. Pa kako to obezbediti ako želimo (poneki i nastoje) da se prvenstvo prekine.
Klubovi, FSJ, sudije, igrači, treneri, navijači… svi ovog proleća polažu veliki patriotski ispit. Iskušenja nikad nisu bila veća. Naši međurepublički odnosi su dostigli tačku koja lako može postati esencija zajedničke tragičnosti.
Navijači Partizana opet moraju biti u prvim redovima borbe za dostojanstveno navijanje, sportski stav, častoljublje… Neka se peva: „Volim Partizan…“ Ali neka niko ne izrekne reč „mrzim“, čak i ako takva provokacija bude dolazila s druge strane. Ignorancijom ćemo pobediti bezumnike koji su sa takvim namerama i došli na stadion. Neka sa guše u svojoj mržnji, svom suludom nacionalizmu, neka strepe od umeća, snage i veština Partizanovog majstora fudbala.
Ignorancija nije slabost, već kvalitet duše, to je dejstvo intelekta, istinske odanosti svom klubu. A takvi uvek moraju biti oni čija naklonost pripada crno-beloj boji.