KROZ NAŠU LUPU
Kao što se zna, letos su sa Topčiderskog brda otišli u svet Predrag Spasić, Milko Đurovski i Goran Milojević. Prvi se obreo u velikom klubu za velike pare. Ne igra, ali je materijalno obezbeđen do kraja života. Naravno, to ga ne zadovoljava. Hteo bi i fudbalski da se dokaže na Iberijskom poluostrvu ali mu ne daju šansu. Prvo trener Tošak, a potom i Distefano na čiju je sugestiju jugoslovenskog reprezentativca angažovao Realov svemoćni predsednik Mendoza.
Milko Đurovski, koji je o sebi uvek lepo mislio, morao je da se zadovolji skromnim angažovanjem u još skromnijem holandskom Groningenu. Za evropske cene na fudbalskom tržištu Milko je dobio minornu svotu. Verovao je u sebe, nadao se da će ga iz tog dela Evrope lakše zapaziti neki veliki klub i tada će se na njegov konto sliti veliki dolarski iznos.
Međutim, taj pragmatični svet sa Zapadu ne ceni talenat, ne meri mogućnosti igrača već samo — ostvarenja. A Milko je ovde navikao da igra a potez; verovao je da se od jedne bravurozno odigrane utakmice može više nedelja lagodno živeti, lagodno trenirati, igrati na lažan način — jednom bravurom, duhovitim driblingom ili lucidnim odigravanjem zamaskirati dužu neprimećenost na terenu, malo trčanje i nedovoljnu borbenost. Prevario se. Njegove pretnje da će „zgromiti Ajaks i PSV“ bile su njegova omiljena „igra“ preko stubaca sportskih listova. Na terenu pretnje nije ostvario, tako da će cela karijera ovog natprosečno obdarenog fudbalera ostati upamćena kao promašaj.
Ni marljivi i ambiciozni Milojević, koji je sa velikom nadom otišao tamo, u taj obećani svet, kako to misle jugoslovenski igrači, nije uspeo. Ni on ne igra, sedi na klupi za rezerve. U Brestu je direktor Muslin dok je trener Žarko Nedeljković, ljudi koji su ga doveli i znali još dok je nosio dres Crvene zvezde.
A Brest je, to Ćurković najbolje zna, prvoligaš iz donjeg dela francuske Prve divizije. Pa ipak, Milojević ni u takvoj sredini nije uspeo. Donekle sličnu sudbinu doživeo je još jedan nekadašnji ljubimac Partizanovog „juga“ — Nebojša Vučićević! Pokušao je kasnije da u Španiji unovči svoje majstorije ali nije uspeo. Tamo se ne ceni loptački žongleraj, fudbalski vic, „prodavanje tehnike“. Oni traže rad na terenu, neprestanu borbu, neumorno trčanje, golove.
Kvartet Partizanovih asova je na Topčiderskom brdu lepo živeo. Izuzev Spasića i donekle Milojevića, druga dva loptačka umetnika ni ovde nisu ostali upamćeni kao pravi profesionalci.
Interesantno je nešto drugo. Brest za Milojevića još nije Partizanu, na ime obeštećenja, uplatio 250 hiljada dolara. I kako je naš klub izdalo strpljenje stvar je stigla do UEFE. To je jedini način da „crno-beli“ dođu do para. Ne treba zaboraviti, Milojević je od Partizana dobio stan u Beogradu, novac prilikom dolaska uz obeštećenje Crvenoj zvezdi. Nije se radilo o malim svotama i pravo je da Partizan dođe na svoje.
Ovi primeri su dobra opomena onima koji su usredsređeni samo na jednu želju — da odu tamo. Misle samo na iznos koji će biti napisan, na čeku, a ne razmišljaju o tome kako igrati da bi se tamo opstalo. Nastavak prvenstva će biti šansa za takve korekcija, a o tome bi mogao nešto da im ispriča i Vladislav Đukić.