Posle sjajnog uspeha „plavih“ u Pertu: Poslednji uspeh jugoslovenskog vaterpola je najvećma delo igrača „crno-belih“. Divna priča za pokolenja
Opet je oluja ponosa i pouzdanja zabrujala u redovima Partizanove sportske porodice. Pet igrača „crno-belih“ učestvovalo je u trijumfu jugoslovenske reprezentacije u Pertu: Šoštar, Padovan, Subotić, Popović, Rađenović …
Neverovatan je primer organizacije, rada, profesionalnosti i entuzijazma u vaterpolo klubu Partizan. I to ne u jugoslovenskim relacijama već svetskim. Dve i po decenije traje ta neprekidna traka uspeha. Smenjuju se generacije, odlaze velike zvezde, naši ljubimci, dolaze novi majstori. Opet je pred nama generacija koja nas očarava, niže uspehe, pobeđuje, osvaja trofeje… I što je još lepše — ti momci godinama doprinose blistavim rezultatima jugoslovenske reprezentacije.
Bata Orlić je zaslužio spomenik da mu se podigne još za života. Nikad jedan stručnjak i vođa nije tako i toliko odlučujuće uticao na stvaranje jednog velikog kluba i njegovo trajanje u našem, evropskom i svetskom vrhu kao što je to slučaj sa ovim Dubrovčaninom po rođenju i Beograđaninom za koga nije dovoljno reći „naturalizovanim“.
Rasadnik asova
Nad stalnim čudima prestajemo da se čudimo. Zato nas više i ne iznenađuje Partizanovo stalno istrajavanje u vrhu Evrope. Setimo se kakva su nam ushićenja nekad na Tašmajdanu, kasnije na Banjici priređivali Zoran Janković, Sandić, Rudić, Belamarić, Marović … ili kasnije svi oni reprezentativci koji su stasali na tom najvećem uzgajalištu talenata, tačnije asovi ekstra-klase, kakve godinama ima Partizan.
U Pertu nas je do najvećih radosti dovelo to što su mladi članovi „plavih“ dali veliki i neočekivani obol osvajanju svetskog prvenstva. Mislimo na Subotića, Padovana i Dušana Popovića. Od njih, mladih i nezrelih, nismo to očekivali. I zato su nas oni tim više oduševili. Partizanova neuništivost se nastavlja.
O tome razgovaramo sa učesnicima trijumfa u Pertu: Vladimirom Pavlovićem, pravnikom po obrazovanju i trenerom po opredeljenju. Taj mudri čovek lepih manira i neobične skromnosti je bio trener Partizanovih plivača, danas radi sa Mečkićem kao kondicioni trener, a taj isti posao obavlja i u reprezentaciji, u tandemu sa selektorom Nikolom Stamenićem. Tu je bio i Aleksandar Šoštar, prvi golman sveta, vođa današnje generacije Partizanovih vaterpolista, jedna posve izuzetna ličnost. Ne samo po tome što će sutra biti mladi tata i imati diplomu inženjera mašinstva već po svom držanju, pameti, razmišljanju…
PAVLOVIĆ: Mi smo u klubu trijumf iz Australije smestili među lepe i drage uspomene. Sad se okrećemo domaćem kupu i prvenstvu. U polufinalu kupa čeka nas dubrovački Jug, a u prvenstvu ćemo se rvati sa Mladošću i Jadranom iz Splita. I sve je neizvesno.
P. VESNIK: Zar Partizan nije favorit za „duplu krunu“?
PAVLOVIĆ: Ne! Ni do jednog od ova dva trofeja nećemo lako doći, ako ih i osvojimo. Ne treba zaboraviti Mladost ima tri superasa: Milanovića, Šimenca i Bukića, a ni ostali nisu bez internacionalne klase. Biće teško. Jadran ima takođe sjajnu generaciju, možda nikad bolju. Investirali su veliki novac, žele trofej. Zato moramo biti realni. Sad ćemo nedelju dana odvesti reprezentativce na visinske pripreme, aktivni odmor, da bismo kasnije zajednički krenuli ka vrhu. Dokle ćemo stići, ko zna.
Uzdržani kapiten
Interesantno je da ni Šoštar nije preveliki optimista. On takođe sve stavlja u realne okvire. Ne precenjuje rivale, a ne potcenjuje ni mogućnosti svoga tima.
— U pitanju su nijanse — kaže Šoštar. — Mladost i Jadran imaju veće iskustvo, mi entuzijazam mladosti. Naravno, ne sumnjam u kvalitet saigrača. Ali, znate kako je, u tim mečevima odluke ponekad i jedna sitnica može da odluči pobednika, previd sudija ili kiks. U igrama je uvek tako, ništa nije egzaktno. Nekad odluči sjajna igra celog tima, dešava se da pojedinac ima velike trenutke inspiracije kao što je bio slučaj sa Igorom Milanovićem u finalu ili našim momcima tokom celog šampionata. Ko je mogao da očekuje da Popović da 14 golova ili da Padovan i Subotić budu tako neustrašivi kad je trebalo preuzeti odgovornost i šutirati. A, eto, to se dogodilo.
Interesujemo se zašto je Partizan dozvolio da odu takvi igrači kao što su Milanović i Vasović (Andrića ne spominjemo, on je šest sezona igrao sjajno za Partizan i odužio mu se). U pitanju su igrači od formata, uz to i vrlo mladi.
Dobijamo iznenađujući odgovor. Mladost, odnosno Jadran su im dali takve uslove da niko nije imao srca da ih ne pusti. Partizan danas nema tu materijalnu situaciju da bi mogao da im i nešto približno ponudi. I oni su otišli.
Srećom, iznenađujuće brzo stasavaju vlastite snage. I tako su rođene nove zvezde: Popović, Subotić, Padovan… Valjda je to po onoj narodnoj: „Dok jednom ne smrkne“… I tako je ovoj trojici „mladih lavova sa Banjice“ — svanulo. I to baš pod vrelim suncem daleke Australije.
Komplimenti, a pare…
U minuloj godini, kad su mnogi zlonamernici predviđali krah Jugoslavije, naši sportisti su blistali, nametnuli se svetu da razmišlja i analizira taj „jugoslovenski fenomen“.
Pored Topića, Pajkićeve, naših košarkaša i košarkašica, Monike Seleš i Gorana Ivaniševića, rukometašica, strelaca, fudbalera, tu su i oni koji nas nikad nisu izneverili — vaterpolisti!
Zato slobodno možemo reći da je 1990. bila zlatna godina jugoslovenskog sporta, klupskog i reprezentativnog. Setimo se samo da su Partizanovi vaterpolisti osvojili Kup pobednika kupova Evrope. Mladost je bila prva u Kupu šampiona Evrope. Reprezentacija je osvojila prvo mesto u Kupu nacija, bila je najbolja i u Sijetlu (SAD) na velikom međunarodnom takmičenju — kupu „dobre volje“, da bi, kao kruna svega, došao i trijumf u Pertu kad je sačuvana titula svetskog šampiona
Interesujemo se da li su vaterpolisti pastorčad našeg sporta, kakva su društvena i materijalna priznanja dobili. I bili smo iznenađeni neprijatnom istinom.
— I naš odlazak na svetsko prvenstvo je bio doveden u pitanje — objašnjava trener Pavlović. — Nije bilo para za avionske karte, igrači nisu dobili stipendije, zapretili su štrajkom i lako se moglo dogoditi i da ne budemo u prilici da branimo titulu svetskog prvaka. Srećom, u poslednji čas, kako to biva kod nas, novac je negde nađen. Otputovali smo…
Šoštar nas upoznaje da selektor Stamenić, trener Pavlović za poslednje uspehe nisu dobili od Vaterpolo saveza Jugoslavije ili Saveza za fizičku kulturu Jugoslavije ni jedan dinar na ime nagrade. Oni i njihove porodice žive od ličnih dohodaka koje su dobili od klubova koji su ih ustupili VSJ.
Svet u to ne bi poverovao. Valjda i to spada u ona naša jugoslovenska „čuda“ — da zaboravimo na trenere! Možda neko misli da su im dovoljni zašećereni komplimenti. A novac?…