DA SAM NAVIJAČ PARTIZANA
Radovalo bi me:
- što posle neočekivanog i munjevitog uspeha protivnika (2:0) „crno-bela“ ekipa ne samo da nije zateturala u nokdaunu, nego je smogla snage da do kraja poluvremena izjednači igru i smanji rezultat, da bi posle odmora postala gospodar situacije. To je dokaz više moralne stabilnosti tima koja je jesenas bila odlučujuća, a s prolećem će biti još važnija;
- što je čitav tim, a naročito napadački red, odlučno demantovao priče o defanzivnoj igri. Posle poluvremena naši momci su atakovali u talasima i gol protivnika je bio formalno opsednut. Većina tih napada bili su plod smišljenih akcija koje su u nekoliko navrata dovele protivničku odbranu u čistu mat-poziciju;
- što je ekipa pokazala da je potpuno spremna — naročito fizički — dočekuje start u prolećnu trku;
- što je mladi vratar Furtula, posle greške kod prvog gola, iz minuta u minut bivao sve sigurniji, da bi u drugom poluvremenu sasvim došao sebi i dobro rešio nekoliko kritičnih situacija;
- da je na klupi sedeo Zec, a na terenu igrao Đorđević. U tom slučaju — pesma bi bila drugačija!
Žalostilo bi me:
- što je nedostajalo samo malo umešnosti i sportske sreće pa da večiti rival umesto kao pobednik napusti polje poražen;
- što igrač Vukotićevog formata, koji je onako majstorski stvorio sebi stoprocentne šanse, nije reagovao brže u poslednjem — najlakšem delu posla;
- što su se pojedinci (baš kao i u protivničkom taboru) za trenutak zaboravili pa je došlo do onog nepotrebnog koškanja.