Levi bek Partizana Milan Damjanović piše „Partizanovom vesniku“ iz Bogote
(Bogota, januara) — Kada budete čitali ovo pismo znaće se pobednik „Pentagonala“, znaće te da li smo izvanredno prvi, ili hrabro drugi, na turniru koji je okupio veliko fudbalsko društvo.
Impresioniram sam i polaskan ugledom i renomeom koji ovde uživamo. Na svakom koraku dočekuju nas i ispraćaju kao šampione, kao izuzetne goste. Nema u tim susretima, u tim kontaktima, oficijelne patetike. Naši domaćini su ljudi koji svakog čoveka postavljaju na mesto koje zaslužuje — i tako se prema njemu i ophode.
Čudni su utisci sa ovakvih putovanja. Čini se da su 24 časa leta avionom ne mogu da zaborave. A već sutradan, posle prespavane noći, život počinje normalno, kao i u Beogradu, navike se osim u malim izuzecima ne menjaju.
Rad
Rad je i ovde u Bogoti formula života fudbalera Partizana. Treniramo, analiziramo proteklu utakmicu, spremamo se za sledeću. Sve što činimo planirano je do tančina. Zec ovde u Bogoti isti je kao onaj u Beogradu. A to znači da radimo maksimalno disciplinovano. sa maksimumom volje.
Kada je fudbal u pitanju kod nas je prisutan i jedan novi motiv: kao nikada osećamo šta znači biti član Partizana, osećamo šta znači igrati ne samo za ovaj trenutak i već i za onaj godinama stican renome i ugled Partizana.
I sada, pred utakmicu protiv Botafoga, mogu slobodno reći da Partizan može slabo da igra, ali ne može da igra neborbeno, bez volje, bez žara. To je danas veliki kvalitet naše ekipe.
Šekularac
Mene je posebno obradovao susret sa Šekularcem. Igrali smo nekada zajedno, igrali smo i jedan protiv drugog. Bili smo uvek ljuti protivnici, ali i veliki prijatelji. Pre neko veče iskoristili smo slobodno vreme i posedeli u jednoj kafanici. Šeki, emotivan kao uvek, poče priču:
—Koliko smo puta sedeli ovako zajedno u „Maderi“ i nikada nismo osetili to kao nešto izuzetno, nešto što se ne zaboravlja, A sada, odavde, najbolje osetiš koliko nam je u stvari ta beogradska svakodnevnica draga…
Šeki još uvek dobro igra. Ne krije da su za njega ovi dani boravka Partizana u Bogoti i onaj „tranzit“ Crvene zvezde kroz Bogotu, trenuci koji nemaju svoju cenu.
U celoj onoj gužvi na utakmici protiv Santa Fea, kada se zbilja nije znalo ko na koga sa kakvom namerom nasrće, Šeki i golman Sanković ostali su po strani. Posle utakmice Šeki mi je pola u šali, pola u zbilji, rekao:
— Gico, pričaj kada se vratiš u Jugoslaviju da može i neka gužva da prođe, a da se u nju Šekularac ne umeša.
Ovde je i Toza Veselinović. On se oseća kao domaćin, plašio nas je pred utakmicu protiv njegovog Santa Fea, iako, sam, nije verovao u pobedu svoje ekipe.
Igra
Znam da vas najviše interesuje kako igramo. Daleko je od pameti tvrditi da nam Katić i Ćurković ne nedostaju. Međutim, moram da podvučem da smo položili ispit, da nas je odsustvo dvojice izvrsnih fudbalera, ključnih za našu igru, mobilisalo do te mere da iz sebe izvlačimo i poslednji atom snage i veštine.
Golmani, i Drljača i Furtula položili su ispit. Šteta što se Drljača povredio. Godinama je čekao tu šansu — i kada mu se ukazala prilika kost na nozi je napukla. Za fudbalera nema veće nesreće.
Doputovao je Nišlija Knežević, To je veliko pojačanje za naš tim, ali, moram reći da nas je Furtula sve iznenadio. Neiskustvo je nadoknadio srcem, hrabrošću, videlo se, bio je rešio da pogine ako treba, ali da dobro brani. I branio je odlično.
Mi u odbrani znali smo da iza nas ne stoji Ćurković i bez obzira na poverenje u Drljaču i Furtulu, igrali smo sa dozom opreza. Nismo, takoreći, učinili ni jednu grešku.
Zvezda
Sreli smo se u Bogoti sa fudbalerima Crvene zvezde. Bio je to srdačan, topao, prijateljski susret. Proveli smo uglavnom zajedno taj dan. I mi i oni mislimo isto: lepe su, korisne ove turneje, ali kod kuće nam je ipak najlepše. Topliji mi je onaj sneg kod kuće nego ovo sunce u Bogoti. Možda bi zimu trebalo drugačije planirati. Nije to nostalgija, već želja za racionalnijom računicom.
Nisam ja jedini koji tako misli.