Poštovana Redakcijo,
Zbog ograničenosti prostora na kojem štampate naša pisma, samo ukratko ću reći da smo za neuspehe našeg voljenog fudbalskog kluba krivi i mi navijači.
A da bismo to, na neki način, ispravili i odsad aktivnije uticali na uspehe Partizana, predlažem kako to i da ostvarimo. Zato je neophodna saradnja i kluba, i redakcije „Partizanovog vesnika“ i — naravno — nas navijača.
Da objasnim kako to mislim.
Partizan ima dosta navijača, ali ga oni bodre na utakmici tek onda kada on, da se tako izrazim, „melje“ protivnika. Ako, međutim, protivnička strana, slučajno povede kojim golom, stadion zanemi. Ponekad se čak navija i za suprotnu stranu. Smatram da već na proleće treba da se pojavimo s jedinstvenim rekvizitom za navijanje — dečjom zvečkom. Pomisliće neko da je ovo neukusna šala, ali, drugovi Partizanovci — kad objasnim videćete da nije tako.
Takva zvečka može biti spas i za nas navijače, a i za veći uspeh našeg Kluba. Jer, zvečkom je lakše navijati i dirigovanjem uticati na ritam igre, nego glasom, na primer. Ona ima specifičan zvuk koji brzo dekoncentriše i najbolje psihološki pripremljenu protivničku ekipu, a našim fudbalerima može biti dobar podstrek bilo da ga čuju u Skoplju, Sarajevu, Splitu, Nikšiću ili Beogradu, jer će uvek imati na umu da je to zov njihovih navijača, da su uz njih simpatizeri koji su ponekad spremni i na mnogo veće žrtve samo da Partizan uspe.
Uveriti se u ovo što pišem, nije teško. Svaki Partizanovac neka pokuša da odsvira nekoliko taktova pomenutom zvečkom i to različitom jačinom, pa će se lako uveriti u mogućnosti takvog navijačkog rekvizita.
Pomoć kluba bi se sastojala u tome da na češće organizovanim dogovorima navijača i njegovih funkcionera i fudbalera bude izneseno, već prema zamišljenoj taktici igre, kako i u koje vreme navijači da „zveče“ i bodre ekipu dok to ne postane navika. Klub i redakcija „Partizanovog vesnika“ mogu da ostvare ovu ideju i na taj način, što bi možda bilo i najbolje, što će proizvoditi i prodavati „crno-bele“ zvečke, a prihod od toga ulagati u poseban fond za kupovinu fudbalera.
Da završim svoje pismo ovim pitanjem: Šta je lepše — ići na utakmicu sa zvečkom u džepu — ili vraćati se sa stadiona promuklim grlom?
Pogotovo, što takve zvečke nisu skupe, a navijaćemo žešće, lako i originalno. Zvuk će biti poseban što je daleko i simpatičnije i kulturnije od uobičajene vike, zavijanja i psovki ili mukle tišine na stadionu kad ekipi treba najviše pomoći.
Zato, krenimo na stadione s „crno-belom“ zvečkom i navijajmo jedinstveno!
Ako mi ustupite prostor u listu, unapred hvala. A i verujem, isplatiće se.
— Momčilo Stojanović, Ul. „Sedmi jul“ br. 9, 21201 — Rumenka, SAP Vojvodina