Znamo ga kao vrsnog tehničara, igrača suptilnih ideja, ali i kao avanturistu i pustolova, sa fudbalskog borilišta, naravno. Stručnjaci ga smatraju jednim od naših najdarovitijih fudbalera, a mnogi ljubitelji fudbala dolaze na stadion samo zbog njega. Međutim, navijači Partizana poslednjih godina nisu uvek zadovoljni njegovom igrom, a učinkom pogotovu. Jer Moca Vukotić je igrač od koga se ne očekuju samo lepim potezi već i golovi. A u poslednje vreme golova je sve manje… Zašto?
P. VESNIK: Hoće li, najzad, biti golova, Moco? Upitao sam ga.
VUKOTIĆ: Hoće, nadam se. Jednom valjda mora da krene…
P. VESNIK: Ali navijači Partizana već dugo čekaju…
VUKOTIĆ: Da, vrlo dugo. Ni sam ne mogu da objasnim šta se to događa sa mnom. Jer ima sezona kad mi sve ide od ruke, kad lako dolazim u gol situacije i još lakše postižem golove. Ali ima dana kad me lopta neće. Eto, prošle godine, odmah na početku sezone, dao sam Radničkom dva gola i mislio sam da je najzad krenulo. Ali sam, na žalost, morao čekati da se sezona završi da bih postigao gol i to opet protiv Radničkog!
P. VESNIK: Navijači misle da previše „umireš“ u lepoti…
VUKOTIĆ: Ponekad se stvarno može učiniti da u igri činim potez više. Ali ja to ne činim namerno. Ne želim ni da se istaknem niti da ismejem protivnika. Sve što činim činim u najboljoj nameri…
P. VESNIK: Nije li to, možda, želja za savršenim?
VUKOTIĆ: Možda jeste. Sve što radim želim da završim onako kako zamislim.
P. VESNIK: A možda uvek ne zamisliš dobro?
VUKOTIĆ: Možda…
P. VESNIK: Šta ti najlakše pada u fudbalu?
VUKOTIĆ: Najviše mi odgovaraju situacije kad se nađem u šesnaestercu i kad je oko mene puno protivničkih igrača. Jer tada se maksimalno koncentrišem. A na malom prostoru mogu najlakše da se snađem.
P. VESNIK: A šta najteže?
VUKOTIĆ: Kad igram u srednjem redu i moram da pazim na protivničkog igrača. Tada više mislim na njega nego na igru.
P. VESNIK: O čemu, u stvari, misliš dok igraš?
VUKOTIĆ: Najviše o igri, razume se. A zatim i protivničkoj ekipi i o direktnom protivniku. U stvari, sve zavisi od utakmice i njene važnosti. Ponekad mi je glava puna svega. Nekad mislim o rezultatu, o tome kako će nas gledaoci dočekati ako ne pobedimo. A ima utakmica kad sam savršeno miran.
P. VESNIK: Da ne igraš u Partizanu, da li bi navijao za njega?
VUKOTIĆ: Sigurno. Još pre nego sam pošao u osnovnu školu navijao sam za Partizan. U mojoj kući svi su Partizanovci. Tako je ta otkad znam za sebe. I da se posvađam i da odem iz Partizana — ostao bih Partizanovac.
P. VESNIK: Hoće li fudbal biti tvoja profesija?
VUKOTIĆ: Ne znam. On to zasada jeste. A možda će biti i sutra. Za svaki slučaj upisao sam pored spoljnotrgovinske škole i trenersku. Sa fudbalom sam vezan od malih nogu, pa ću mu, verovatno, ostati veran. Možda kao trener pionira ili podmlatka.
P. VESNIK: Stigneš li od fudbala da se zabaviš, da pročitaš knjigu…?
VUKOTIĆ: Malo imam slobodnog vremena. Naročito za zabavu. A i za knjigu. Tu naravno ne mislim na knjige iz kojih učim. Ali ipak, iako fudbal traži velike žrtve, stignem da obavim sve neophodne poslove. A i da izađem s drugima. Nađe se vremena za sve. Ili sam ja, možda, navikao na takav režim života…
P. VESNIK: Ko su ti prijatelji?
VUKOTIĆ: Uglavnom bivši školski drugovi. Redovno se viđamo kad god sam u Beogradu.
P. VESNIK: Družiš li se s nekim iz ekipe?
VUKOTIĆ: Da, s Vladom Pejovićem.
P. VESNIK: Čiju bi fudbalsku veštinu želeo da prisvojiš?
VUKOTIĆ: Voleo bih, kad bih mogao, da igram kao Vladica Kovačević iz najboljih dana. Jer on je bio zaista veliki majstor. Imao sam sreću i da igram pored njega i da ga tako još bolje upoznam. Kad se vratio iz Francuske, jedno vreme sam igrao u ekipi pored njega. I nikada lakše nisam davao golove. Još pre nego sam zamislio da bi mi Vladica mogao uputiti loptu, ona je već bila tu! To je bila svojevrsna telepatija.
P. VESNIK: Kako bi se osećao kad bi ti danas uskratili fudbal?
VUKOTIĆ: Ne znam. Ne smem ni da mislim na tako nešto. U svakom slučaju bilo bi — strašno. Kao kad bi otkinuli jedan deo mene. Jer fudbalska igra mi je ušla u krv, to je moja strast. I više od toga — život. Ja, jednostavno, ne mogu bez fudbala. Čak i kad imamo odmor između sezona, jedva čekam da prođe tih 10—15 dana i da ponovo počnem da drugujem s loptom.
P. VESNIK: Možeš li prognozirati plasman Partizana?
VUKOTIĆ: Igrali smo slabo prošle jeseni. Bili smo u krizi, ne znam zašto. Vasovićevim dolaskom mnoge stvari su se izmenile. Dobili smo samopouzdanje. Dobro smo se pripremili i trebalo bi očekivati dobre rezultate. A što se mene tiče igrao sam slabo. Ni sam ne znam zašto. Ali, mislim da se vraćam u formu. Verujem da će biti boljih igara i golova. Što se našeg plasmana tiče, smatram da bi bio neuspeh da se plasiramo ispod petog mesta.
P. VESNIK: Poruka navijačima?
VUKOTIĆ: Da imaju još malo strpljenja i još više poverenja u nas. Samo zajedno možemo postići velika dela i doživeti velike trenutke. A oni će neminovno doći.