IGRE I LJUDI
Došao je, eto i taj dan. Dan onih koji vole fudbalsku igru. Taj dan nešto više od običnog fudbalskog nadmudrivanja. Jer to je dan provere, vaganja, ispitivanja. Toga dana će se videti koliko su čije nade opravdane, koliko je čiji strah bezrazložan. Toga dana će, bez sumnje, motivi i osećanja brojnih fudbalskih vernika biti isti a različiti…
A kakva će biti osećanja i motivi zaljubljenika crno bele boje? Hoće li to biti osećanja nesigurnosti i strepnje ili kakva druga? Hoće li to biti motiv samoodržanja ili kakav drugi? Možda motiv potpune rehabilitacije, vraćanja pravog sjaja crno belom dresu? U svakom slučaju Partizanovi prijatelji imaju jake razloge da izađu na fudbalsko borilište: da vide bolju igru! Jer, po logici stvari ta bolja igra se mora očekivati. Mora, jer je dugo nije bilo. Mora, jer crno beli momci imaju aduta za nju. A ti aduti su, pre svega, igračko umeće koje svaki od njih nedvosmisleno nosi u sebi, zatim želja za afirmacijom sopstvene igre i sebe samih.
Ne treba biti veliki znalac fudbalskog nadmetanja da bi se bez imalo kolebanja moglo konstatovati da je vrlo malo timova u zemlji (ako ih uopšte ima) čiji je igrački potencijal iznad Partizanovog. A iako jeste, onda razlika nije takva da bi Partizan zaostajao iza takvih timova čitavih deset bodova!
U svakom slučaju, razlozi Partizanovog zaostajanja za ekipama sličnog kvaliteta nisu realni i, mislim, da su nefudbalske prirode. Ne želeći da ulazim u njihovu anatomiju, moram reći da verujem da je došao trenutak njihovog pada. Čini mi se da tako nešto veruju i osećaju i sami igrači. A nadam se i — gledaoci. I za to je ovo proleće — njihovo. Jer bez svojih vernih prijatelja Partizanovi mladići neće biti u stanju da ostvare čin sopstvene rehabilitacije.
Gledao sam pre neki dan jedan od poslednjih treninga Partizana pred početak sezone. Radilo se ozbiljno, sistematski, punom snagom. Momci su, reklo bi se, bez napora izdržali izuzetno naporan trening. I, šta više, činilo se da su pucali od snage. Živaljević je šutirao kao iz topa obema nogama, Furtula se bacao kao lav iz ugla u ugao, Đorđić je trčao kao da se sprema za sprintera, Bjekoviću je bila malo jedna serija šuteva, Pejović je šutirao voleje, Vukotić je mitraljirao Kneževića… I sve to, razume se, veoma hrabri. A ništa manje ne deluje ohrabrujuće ni okolnost da gotovo svaki trening Partizana prate velike grupe navijača, uporno i radoznalo. To bi trebalo da znači da će oni na isti način pratiti i Partizanove igre, naravno u većem broju. Uostalom, u Partizanove navijače nikada nisam sumnjao. Jer to su zaista najbolji navijači na svetu. To nije neodgovorna i demagoška tvrdnja već činjenica. Jer, koji bi drugi navijači imali razumevanja za sve ono što se događalo u Partizanu poslednjih godina, ko bi imao toliko strpljenja da čeka bolje igre i rezultate toliko vremena.
Sve to nas uverava u bolje dane Partizana i fudbala.
Sve to nas hrabri nadom da ćemo s manje strepnji odlaziti na stadion Partizana i druga borilišta širom zemlje. Jer Partizanovi navijači nisu samo u Beogradu, već širom zemlje.