Partizanov vesnik

List sportskog društva sa najvećim tiražom u SFRJ

Franjo Mihalić

od

u

ONI SU BRANILI DRŽAVNE BOJE

Franjo Mihalić:

  • Atletičar: 1945—1965.
  • U klubu: Partizan
  • Disciplina: srednje i duge pruge
  • Reprezentativac: 51 put
  • Zanimanje: atletski trener

Svoju prvu sportsku reportažu pisao sam o njemu. Pojavila se na stupcima „Politike“ ravno pre četvrt veka. Bila je kratka i neupadljiva, taman u meri njegovih tadašnjih dostignuća. Mršav, neuhranjen, skroman mladić, gotovo mi je izdiktirao u pero: „Zovem se Franjo Mihalić. Po zanimanju sam tipografski radnik. Bio sam oduševljeni biciklista, ali nedavno, trčeći na jednom krosu postigao sam relativan uspeh i primetio da nisam bez dara. Od sada — viđaćete me samo na atletskoj stazi!“

Te 1946, godine, kada mi je dao ovu izjavu, nisam mogao da slutim da će, taj, gotovo hobi-trkač, postati veliki rekorder. Još manje da će za deset godina izrasti u svetsku veličinu. Pa, ipak, tako se dogodilo. Godine 1965, na olimpijskim igrama u Melburnu, u istoriju svetske atletike ubeleženo je za uvek jedno novo ime: Franjo Mihalić, drugoplasirani u najcenjenijoj olimpijskog disciplini — osvajač srebrne medalje u maratonu!

Veliko slavlje u zemlji. Da li ti velika senzacija? Kako se uzme? I jeste i nije bila…

Senzacija je bila utoliko što je sve do cilja Mihalić ugrožavao i zlatnu medalju. A ona je pripala legendarnom francuskom trkaču Mimunu. Iscrpen do krajnjih granica, odmah o prolasku kroz cilj, olimpijski pobednik je izrekao pregršt hvalospeva svom velikom jugoslovenskom protivniku. Te reči otkrivaju suštinu i tajnu trkačkog „fenomena Mihalić“:

— Svojim kratkim, ritmički ujednačenim korakom taj momak lomi otpor i najboljih trkača. On je sjajan taktičar — zadivljeno je uzviknuo Mimun i dodao — Đavolski dobro zna kad treba da krene, kad da ostavi protivnika za sobom, a kad da ga iscrpljujućom upornošću prati u stopu. U ovoj istorijskoj trci zadao mi je grdan strah. Na petom kilometru bio je čak na jedanaestoj poziciji, a onda je nemilosrdno lomio jednog po jednog da bi na kraju izbio na drugo mesto. Stalno mi je bio za petama i prosto nisam poverovao da sam prvi prošao kroz cilj!

Za poznavaoce evropske i svetske atletike, Mihalićev olimpijski podvig nije bio naročito senzacionalan. Pogotovu ne za one u Parizu, Italiji, Grčkoj i Skandinaviji gde je popularni „Miha“ godinama suvereno vladao svim kros i maratonskim stazama. Još manje za Južnu Ameriku u kojoj je ostao večna legenda: u tradicionalnoj, na ovom kontinentu najcenjenijoj, ponoćnoj uličnoj trci u Sao Paolu dva puta je bio pobednik (!) jedanput je stigao drugi, a jednom treći!

Iako je atletsku karijeru započeo na srednjim stazama, specijalnost su mu bile duge pruge, na kojima je, tokom 20-godišnje trkačke karijere, 24 puta obarao razne nacionalne rekorde!

I danas, u ulozi učitelja mladih, Mihalić je neumoran kao i nekada na stazi. U njegovom domu, prepunom pehara i trofeja, ostao je da živi ubedljivim životom svedočanstva jedan značajan isečak istorije našeg atletskog sporta!