IGRE I LJUDI
Bilo je u karijeri Velibora Vasovića trenutaka koji su mogli inspirisati na ushićenje i najmrzovoljnija sportska pera. Jer, on je kao igrač Partizana postao hrabri, neponovljivi vitez zelene arene, a kao igrač reprezentacije — neuporedivi, uzorni borci za nacionalne boje. Englezi su ga ne bez razloga prozvali „Vasović lavljeg srca“. Domaći navijači, kad bi se on pojavio na terenu, zaboravljali su na klupsku pripadnost. Svuda su ga znali i voleli.
Igrajući kao profesionalac, postigao je uspehe i počasti kao ni jedan Jugosloven do tada. Ali, ništa od svega toga nije ganulo domaća sportska pera kao Vasovićev nedavni povratak u Partizan. Može to izgledati neverovatno i apsurdno, ali ne i — netačno. Od prvog njegovog radnog dana u Partizanu štamparski slogovi nisu prestali da miruju. Mnoga sportska pera, kao da su prihvatili i modifikovali jednu poznatu antičku maksimu: ni jedan dan bez Vasovića! I ne bi bilo ništa neprirodno u tome da oštrice njihovih pera nisu bile uperene prema Vasoviću na pomalo čudan način. Jer, umesto radosti i ushićenja što se jedna takva ličnost vratila fudbalu, oni su počeli da sumnjiče, aludiraju, spletkare… Čudno, zar ne?
Pažljivom analizatoru tog bahatog i histeričnog ponašanja nekih sportskih pera, neće promaći da je sve počelo ne Vasovićevim povratkom u domovinu, već u — Partizan! Bilo je veoma karakteristično i neprijatno, razume se, bahato ponašanje nekih sportskih novinara na prvoj zvaničnoj Vasovićevoj konferenciji za štampu. Mnoga njihova pitanja su imala ličan ton, a sama konferencija se pretvorila u poluprivatni skup, prepun verbalnog siledžijstva koje se kasnije umalo nije izrodilo i u fizičko. Nikada u svojoj petnaestogodišnjoj novinarskoj praksi nisam prisustvovao tako neprofesionalnoj seansi predstavnika sedme sile!
Neki od njih su, istina, pokušavali da to svoje ponašanje opravdaju tobožnjom zabrinutošću za sudbinom Partizana. No, nije trebalo dugo čekati da se ispod tog „dušebrižničkog“ lika pojavi obrazina mržnje! Jer kako drugačije nazvati sve one zlurade pretpostavke da će „Vasović rasturiti Partizan“; da će biti najveća kočnica povratku bivših Partizanovih asova i uopšte ozdravljenju kluba?! Pri tom je sve to bilo garnirano nekim pikantnim detaljem iz Vasovićevog ličnog života, njegovim navodnim ekscesivnim ponašanjem kao igrača, zatim izmišljanjem i fetišiziranjem nekih bizarnih događaja u Partizanu i oko Partizana. Način na koji je obeležen Vasovićev dolazak u Partizan od strane nekih sportskih pera, ostaće kao primer presedana u svojoj vrsti. Umesto reči podrške i ohrabrenja juče velikog fudbalskog asa, a danas mladog fudbalskog stručnjaka, mnogi su ga „pozdravili“ salvama sumnje prekora i pogrde! Zar je to on zaslužio? A iako jeste zar je to pomoć čoveku koji čini svoje prve, i zato nesigurne, korake u svom novom poslu? To je, pre svega, nehuman i nečovečan gest, koji verovatno nikada ne bi učinili da su pošli od sebe samih: kako bi se osećali da su tako dočekani prvog radnog dana na svom radnom mestu? Ako bismo i apstrahovali taj lični, ljudski momenat, ostalo bi još štošta što se ne može objasniti. Ako su, na primer, želeli da pomognu Partizanu, zar je to bio trenutak i način da se pomogne? Ako su hteli nekog drugog da „zaštite“ (Zeca, možda) zašto Vasoviću nisu dali onoliko vremena i prilike da se iskaže koliko su imali njegovi prethodnici (Miljanić, na primer), — pa da ga onda, s pravom, grde ili hvale. Ovako, postupili su na način kako se obično ne postupa: sudili su na osnovu sumnji, donosili su zaključke na osnovu pretpostavki, vrednovali na osnovu ličnih simpatija i afiniteta! Na osnovu koje etike (ljudske i profesionalne)? U ime kog morala (ljudskog i profesionalnog)? Zarad kojih ciljeva i motiva?
Tim i takvim „dušebrižnicima“ valja poručiti: Ostavite Vasovića na miru! Pustite ga da radi u uslovima bar približno jednakim onima u kojima vi radite. Prijatelji Partizana i Vasovića ne traže od vas ništa više od toga.