IZ MOG ALBUMA
U Partizan je došao iz Osijeka. Bio je sasvim mlad ali je već na turniru Vijaređu nagovestio svoje velike mogućnosti. Pred sobom je imao iskusnog čuvara mreže „crno — belih“ i reprezentativca Jugoslavije — Franju Šoštarića. Ali, Stojanović je bio neodoljivo obdaren i ubrzo je istisnuo svog slavnog prethodnika.
Slavko je svojom pojavom podsećao na antičke statue: bio je atletski građen i muški lep. Imao je izvanredan refleks, odličnu skočnost, finu tehniku hvatanja lopti i vanredno požrtvovanje. Ipak, bio je više golman „linijaš“ nije sasvim prihvatio igru modernog golmana sa intervencijama u šesnaestercu u van njega. Time je zaustavio svoj uspon, a imao je sve uslove da bude upravo golman sa takvom taktikom odbrane gola.
Dakako, kao i svi golmani Partizana i Stojanović je branio gol državne reprezentacije. Istina, ne toliko koliko Šoškić ili Ćurković, ali je sačuvao tu lepu tradiciju „crno-belih“: da uvek u svojim redovima imaju golmana internacionalne klase!
I pored toga što je bio osetno mlađi od Bobeka, Čajkovskog i ostalih Slavko Stojanović je pripadao onoj velikoj generaciji Partizana u kojoj su igrali asovi najvećeg formata kao što su bili Bobek, Milutinović, Zebec, Čajkovski, Belin i ostali.
To je bila generacija koja je uživala najveće poštovanje fudbalskih entuzijasta ne samo u našoj zemlji, već i na svim kontinentima.
I kao što to po biološkoj neminovnosti biva: mlađi potiskuju starije, pa je Šoškić nasledio još relativno mladog Stojanovića, koji je kasnije uspešno nastavio karijeru u Zapadnoj Nemačkoj. U toj zemlji Slavko i danas radi kao trener i prilikom dolaska na godišnji odmor obavezno navrati na stadion JNA, da vidi svoje stare drugove, prijatelje i da se podseti na jedno minulo vreme.
Uostalom, život je sav satkan od uspomena.