KROZ NAŠU LUPU
Da je jugoslovenski sport konfuzan vidi se po tome što se sve norme — etičke i takmičarske — klate a materijalni prestiž potiskuje duhovni. Veliko odsustvo dostojanstva prisutno je u svim sportskim disciplinama. Od pravog, onog čistog, kubertenovskog shvatanja sporta ostalo je vrlo malo.
U okvirima sportskog društva Partizan samo teniski klub postiže gornji, vrhunski stepen u svom naprezanju da sačuva čisti i ničim nepomućeni amaterizam.
Nedavno je TK Partizan održao godišnju skupštinu kraj samih terena, u bašti klupskih prostorija, gotovo u prirodi. I sve je bilo tako čisto, prisno, toplo… Osećali smo se kao na skupu mnogočlane porodice.
Inženjer Radmilo Nikolić, prošli i sadašnji predsednik u svom godišnjem izveštaju bio je vrlo jasan. Njegova potencijalna reč povukla je sve prisutne i naterala nas da probleme, uspehe i brige kluba doživimo kao vlastite. Bilo je i diskusije. Ali, to nije bilo kao na drugim skupštinama. Osećalo se da svi vole klub onako kako se voli bolesno dete. Istina, klub je zdrav, jedinstven iznutra, ali nije bez briga, posebno ne bez materijalnih i „beli sport“, valjda po nekom arhaičnom shvatanju SOFK-e grada i Srbije ne priznaju i ne daju sredstava za egzistenciju tih klubova. Svi su oni prepušteni sebi, svom članstvu i entuzijazmu svojih rukovodilaca.
I nad tom jasnoćom u stavu foruma ostalo je veliko nerazumevanje, pa su bez patetike i povećanja doza govorljivosti mnogi rekli da bi trebalo tenis približiti forumima ili forume tenisu jer je ovako stanje dalje neodrživo. Poslenici ovog sporta ovakav stav nadležnih primaju kao društveno uniženje i dižu svoj glas. Uostalom, taj sport je priznat u celom svetu, ima svoje milionske pobornike, pa zašto bi onda u nas imao drugačiji tretman. Osim, ako nismo opterećeni onim predratnim shvatanjem da je to sport aristokrata, pa tu mržnju još od tad vučemo.
Međutim, danas je i svim sredinama naše socijalističke zajednice teško naći klub sa toliko vrlina i takvim čistim, amaterskim shvatanjem kao što je TK Partizan. Koliko u njih ima realnosti kada mere svoje mesto, uspeh ili poraze. Svi se oni u klubu ponašaju kao sinovi i kćeri jednog oca; što ih čovek više upozna mora ih zavoleti. Uostalom, poznavanje je izvor ljubavi.
Jugoslovensko sportsko društvo Partizan — i samo oprhvano velikim materijalnim brigama — ima moralnu obavezu prema ovom kolektivu ali nije u mogućnosti da mu pomogne. Međutim, i ljude iz Društva brine taj netolerantni duh SOFK-e i odsustvo svakog grča u savesti onih koji određuju kriterije i sportske discipline prilikom dodeljivanja društvenih sredstava za razvoj i unapređenje sporta u Beogradu i Republici.
Zar zbilja nema apelata?!