KROZ NAŠU LUPU
Sigurno je da u piramidi jugoslovenskog boksa poseban ugaonim kamen predstavlja Svetomir Belić. Kao pravi as, car boksa, Belić i kada nije među konopcima i dalje govori kroz ono što je tokom svoje blistave karijere ostvario.
Upravo u ovom trenutku naša celokupna sportska javnost vezana je za bokserski šampionat Evrope, koji se održava u Beogradu. Međutim, na žalost svih prijatelja „plemenite veštine“ na ovoj velikoj reviji pesničenja Starog kontinenta nema Svetomira Belića i Zvonka Vujina, dva asa za čija smo imena — uz Matu Parlova — vezivali naše najveće nade.
Belić nije uspeo prošle godine na Olimpijskim igrama u Minhenu. Osetio je sve vibracije jednog takvog takmičenja, patio je na svoj način i živeo za ovo prvenstvo Evrope, za puni trijumf pred svojom publikom.
Kapiten bokserske ekipe Partizana strastveno voli ovaj sport: on je smeo, ponosit i zanesen kao grčki bog. Spremao se i poslednjih meseci živeo je za ove dene. Još početkom ove godine juni mesec mu je izgledao dalek. Treperio je kao topola pričajući o danima koje iščekuje. Vežbao je marljivo i sav je bio usredsređen na ovo takmičenje. Bacio je optimističke izjave kao žongler lopte. Hteo je da svi veruju u ono što on želi i oseća: da će osvojiti medalju!
Sudbina nije božja zla ili dobra volja, već, splet uslova, okolnosti i nužnosti. Eto, neočekivano se dogodilo da kovibracije nesreće pogode istovremeno dva šampiona: Belić je rasekao Ahilovu tetivu a Vujin operisao ruku! I to baš neposredno pred sam šampionat.
Međutim, treba reći da je Belić sam kriv za svoj udes. Nije slušao savete lekara. Usplahiren, da neće imati dovoljno vremena za pripreme na svoju ruku, pre onog lekarskog roka, naš šampion je skinuo gips sa noge i počeo sa treningom. Verovao je da je „medicinski fenomen“, jer je tri meseca posle pada sa 20. metara visine, kada je slomio obe ruke i imao dva otvorena preloma leve noge, već bio u dvorani za trening. Ali, to je bilo pre sedam godina. Biološki proces starenja učinio je svoje. Belić nije hteo da sluša lekare i verovao je da će se „čudo“ opet dogoditi. Nije se dogodilo! I kada je na treningu osetio onaj oštri bol pocepane tetive Belić je riknuo kao lav. Ne zbog bola, već zato što je znao da je za njega prvenstvo Evrope, bar ovo u Beogradu, definitivno izgubljeno.
To je prava sportska tragedija! I ako ovih dana sretnete Belića nemojte ga ništa pitati, jer time stajemo na njegov bol. Uostalom, kada vidite njegov osmeh zatvorenih usana, kao u onim poznatim likovima da Vinčija biće vam odmah jasno koliko je crna dubina njegove patnje.