U prvom meču nastavka prvenstva, pred svojom publikom, Partizan je pružio uspešnu igru, postigao lep uspeh i na startu pokazao da je u formi. Sudeći prema prikazanoj igri, daju se naslutiti velike mogućnosti tima u narednim kolima. Nade u visok plasman, pa i najviši, već na početku pokazale su se opravdanim i realnim.
Radeći sistematski i uporno tokom zime, Partizan je imao nekoliko susreta u više krajeva zemlje. Nisu to bili najjači protivnici. Ni rezultati nisu izuzetno impozantni. Međutim, očevidno je da je vođstvo ekipe želelo, i tu je koncepciju do kraja sprovelo, da ima više susreta, sa vrlo raznovrsnim timovima kako bi se što bolje, na više primera, uigravala svaka linija, kako bi se isprobale brojne varijante i potencijalne mogućnosti pojedinaca. Pri tome rezultati nisu bili od osobitog značaja. Spremiti se za prvenstvene i druge okršaje koji dolaze — to je bilo najvažnije: Zato sada, posle susreta sa Sutjeskom, može se sa dovoljno argumenata tvrditi da je Partizan potpuno spreman za dvoboje koji nadolaze. Bodovi od Sutjeske — u najmanju ruku — osvojeni su „po planu“. Istina, Partizan je proteklim susretom imao da vraća dva „duga“ crnogorskom prvoligašu: za jesenašnji poraz u Nikšiću i za „preticanje iz penala“ na Titogradskom turniru. Ako seti računi negde kalkulišu oni su zaista potpuno vraćeni.
„Zagrevanje“ je dugo trajalo
Početak susreta pripao je Partizanu. U to vreme bilo je i naleta na gol, promašaja, ali ne i pogodaka. Jedini brz protivnapad gostiju kroz nespretnu odbranu (Paunović, Kozić i najzad Milić) doneo im je vođstvo u 7. minutu. Taj rezultat nikako nije proistekao iz odnosa snaga, ali je bio realnost.
Partizan je i dalje napadao, bio je to tek početak. Istini za volju, domaćinima je bilo potrebno podosta vremena da se „zagreju“. Tek u 31. minutu rezultat je izjednačen pogotkom Vukotića iz jedanaesterca. U to vreme napadači domaćih nisu bili najbolji u završnici i probojnosti, jer su izbegavali oštre startove protivnika. Tek kad su počeli igrati žustrije, brže i energičnije došlo je do preokreta. Borbenost i navalnih i odbrambenih igrača donela je plodove, ono što je dotad nedostajalo Partizanu.
Razigrani Vukotić
Momčilo Vukotić dao je jednu od svojih najdopadljivijih i najuspešnijih partija. Bio je odličan realizator, pokretljiv, lukav i tačan naročito kad je koristio udarce glavom. Tako raspoloženog momka podugo žele i čekaju navijači, Vukotićevi drugovi i stručno rukovodstvo. Serija golova na jednom meču, po teškom terenu, još kad su izvedeni vešto i lukavo, zaista su poslastica. Takvih poteza publika je prosto rečeno — gladna.
Pa ipak, pogoci nisu samo Vukotićevo delo. Oni to, razumljivo, i ne mogu biti. S njim su odlično sarađivali vredni i prodorni Cvetković i neumorni Radaković, donekle i Bjeković. Posebno je bio prodoran Cvetković (pogodio je prečku, postigao i gol — koji je sudija pretvorio u jedanaesterac!). U navali su podbacili Živaljević, koji nije pokazao svoje šuterske kvalitete, ni centaršuteve, i Đorđić koji je bio indisponiran. I pored nekih slabosti koje je pokazala odbrana (neenergičnost, zakasneli i blagi startovi itd) cela ekipa je ispoljila velike mogućnosti. Borbenost, budnost u svakom deliću sekunde, start na svaku loptu — to je, pored ostalog, ono što i dalje valja usavršavati.