Njima pripada budućnost: Mladi Perović (23), novi centarfor Partizana želi da u derbiju da gol Zvezdi i da dobije diplomu Pravnog fakulteta
Došao je u Partizan poslednjeg prelaznog roka, bez pompe i hvalospeva raspevanih sportskih pera. Tiho i nenametljivo je zauzeo svoj kutak u „crno-belom“ prostranom jatu i odmah počeo vredno da trenira. Navijači i samozvani stručnjaci su skeptično vrteli glavama i lenjo valjali njegovo ime preko usana: Vukan Perović, to baš ne govori mnogo. Mislili su: i on će biti samo jedan od „prolaznika“ u Partizanu; pokušaće da nađe svoje mesto među najboljom o jedanaestoricom, neće uspeti i otići će, kao kaskader koji je sanjao o glavnoj ulozi u super-spektaklu.
Ali, čar života i jeste u neizvesnosti. Perović u drugom timu pruža niz zapaženih igara i sve nas uverava da nije epizodista, već rasni strelac najfinijeg kova. Trener Kaloperović mu ukazuje šansu na utakmici za Kup protiv Čelika u Zenici i Vukan u praksi pokazuje da se na njega ubuduće mora najozbiljnije računati pri sastavu prvog tima. Oni isti navijači sada brže i češće pominju njegovo ime i kažu: Znali smo da će uspeti, videlo se to od prve po njemu… A kada su golovi počeli da sustižu jedan drugi (po jedan Borcu i Slobodi, dva Sarajevu) i najokoreliji skeptik je preobražen u krotkog poštovaoca i aplaudera.
Gol sa 45 metara
Sin Stanka i Kosare, Vukan je rođen u Nikšiću, 18. oktobra 1952. godine. Sa fudbalom je ozbiljnije došao u dodir u osnovnoj školi, gde je na jednom turniru nemilosrdno davao golove svojim vršnjacima i to je bilo dovoljno da se obre u Sutjesci. Bilo je to 1965.
— Interesantno je, počinje svoju priču Perović — da je u isto vreme u Sutjesci počeo da trenira i moj današnji i nekadašnji klupski drug Đurović. Išli smo u isti razred, skupa počeli i igrali u Nikšiću, danas smo u „crno-belom“ dresu. Trenirali smo pod rukovodstvom trenera Kaljevića i Zirojevića, mada ja smatram da su na moje loptačko oblikovanje ponajviše uticali Milošević i Spasojević. Ti početni dani su bili teški i jedva sam dočekao dan kada sam prvi put obukao seniorski dres Sutjeske. Imao sam jedva nešto više od šesnaest godina. Tibljaš je slomio nogu i ja uđem u tim protiv Jedinstva iz Bijelog Polja. Trema me isprva nije ščepala: dao sam svoj prvi gol i bio najbolji na terenu. Pobedili smo sa 5:0…
Govori lagano i jasno, kao da ga zabavlja to uvek novo prebiranje po prošlosti. Visok je i vitak, sav kipti od snage i svojom pojavom brzo pada u oči. Sagovornika mirno posmatra i kad se uveri da je pred njim prijatelj, markantno crno lice se razvuče u blagi osmeh . Neobično je ambiciozan i marljiv i te pozitivne osobine prenosi i na teren, gde je sav u pokretu u tražnji duela, želji da nadigra protivnika, da postigne gol… On ne čeka da mu saigrači izrade šansu, već je sam stvara aktivnom igrom. Poseduje istančan osećaj za gol, veoma snažno šutira obema nogama, brz je i odlično igra glavom. Nastoji radom da popravi okretnost i startnu brzinu. Uvek je optimističkog i vedrog raspoloženja, uživa u muškoj i oštroj igri, ali ne gaji želju da povredi protivnika. To se najbolje videlo na nedavnoj utakmici u Beogradu sa Slobodom, kada je u jednoj akciji nehotično faulirao golmana Cakića, da bi mu se odmah zatim bez poze, spontano, i sportski izvinuo.
P. VESNIK: Dali ste do sada preko 150 golova, koji vam je posebno ostao u sećanju?
PEROVIĆ: U sezoni 1972/73 Sutjeska je igrala u Prvoj ligi i ja sam tada nastupao u veznom redu i postigao četiri gola. Tokom prvog poluvremena utakmice sa Sarajevom bio sam prilično ljut, jer malo šta mi je polazilo „za nogom“. U jednoj akciji, onako pomalo iznerviran i misleći da se nalazim na tridesetak metara od gola, odlučim se na šut i raspalim po lopti koliko igda imam snage. Vidim; lopta se koprca u mreži, golman Muftić i moji saigrači se listom drže za glavu osvrnem se oko sebe i imam šta videti: ja se nalazim u krugu koji označava — centar igrališta, to je bio gol sa dobrih 45 metara… Inače, najviše sam se radovao prvencu u Partizanovom dresu: bio je to treći gol u mreži banjalučkog Borca. Jer, konačno bio sam siguran da su moja dečačka navijanja za Partizan i potajni snovi da dođem u ovaj kolektiv postali — java.
Dve želje
P. VESNIK: Kako je došlo do toga da pređete u Partizan?
PEROVIĆ: Trener Kaloperović me je zapazio dok sam još radio u Šumadiji iz Aranđelovca i preko Đurovića se interesovao za mene. Tada su se zainteresovali i neki drugi prvoligaši (Olimpija, Sarajevo, Rijeka), ali sam se ipak odlučio za Partizan. Mogu da kažem da sam u Partizanu naišao na veoma srdačan prijem i da je to jedna zdrava i kompaktna sredina. Neobično sam zadovoljan i činjenicom da su i sami moji današnji klupski drugovi zahtevali od trenera Kaloperovića da me dovede u Partizan.
P. VESNIK: Niste igrali od početka prvenstva?
PEROVIĆ: Kad sam dolazio u Partizan, znao sam da moram napornim radom izboriti mesto u timu, mada su skoro svi bili skeptici u prvo vreme, jer su za mesto centarfora konkurisali još Bjeković, Cvetković, Nikolić, a poznato je da i Vukotić može da igra na tom mestu. Ipak, nametnuo sam se golovima i dobrom formom i protiv Borca sam bio u timu.
Perović ističe da mu se najviše dopadao način na koji su golove davali Vojin Lazarević i Mustafa Hasanagić. Velika želja mu je — da u Partizanovom dresu zaigra u derbiju protiv Crvene zvezde. Ako po jutru dan poznaje onda za Perovića ni u tom meču „nema zime“, jer je pre par nedelja igrao za drugi tim protiv večitog rivala i — postigao dva gola.
PEROVIĆ: Za svakog fudbalera je čast igrati u derbiju pred prepunim gledalištem, pa tako i za mene. Zato sa strpljenjem očekujem, peto kolo proleći dela prvenstva. Želja uvek ima više, a voleo bih kada bi se jedna ispunila: da završim započete studije na Pravnom fakultetu i obezbedim svoju egzistenciju kad golovi budu samo lepa sećanja.