KROZ NAŠU LUPU
Pred susret sa reprezentacijom Švedske Ante Mladinić je novinarima objasnio zašto nije pozvao igrače Partizana, Nenada Bjekovića i Momčila Vukotića. I najblaže rečeno bili smo iznenađeni netaktičnošću saveznog kapitena. Selektor je posve nezavisna ličnost. Njegovi kriterijumi pri određivanju kandidata za reprezentaciju sigurno ne mogu uvek da budu u saglasju sa željama i mišljenjem klupskih stručnih štabova. I on je uvek u mogućnosti da se štitom zakloni. Dovoljno je samo da kaže: taj i taj igrač je reprezentativac, po formi, ali ne odgovara mojoj koncepciji. I već je u zaklonu.
Ali, kada selektor pred slovotvorcima, tačnije pred sportskom javnošću kaže da Bjekovića izostavlja „jer je psihički labilan, ‘sagori’ još pre izlaska na teren, u svlačionici“, onda je to nešto drugo. Pre svega, odsustvo dobrog ukusa, da ne kažemo i nešto oštrije.
Nije tajna za stručno rukovodstvo Partizana da je Bjeković igrač visoke emotivnosti i velike odgovornosti. On ne podleže tremi zato što je bez samopouzdanja. Naprotiv, postoji samosvest o vrlinama. Godinama je on gol-igrač i u Proleteru i u Partizanu. Svestan je toga i ono što mu diže tenziju uoči utakmice nije ništa drugo do dokaz da je odgovorna ličnost; njemu nije svejedno kako će igrati, da li će njegov tim pobediti ili izgubiti utakmicu.
I ako Bjeković treperi pred izlaskom na teren, ako je na psiho-testu pokazao određenu labilnost, onda je selektor o tome mogao da obavesti stručni štab njegovog kluba (mada to ne bi bilo ništa novo za Kaloperovića!), a ne da sa tako intimnim spoznajama zabavlja javnost. Da je Mladinić manje emotivac a više diplomata sigurno je da bi našao druge neke argumente od onih koje nam je pružio.
Za Vukotića je Ante Mladinić rekao da „igra na potez“ i da „fizički nije dobro pripremljen, igra na intervale“. Dozvoljavamo da selektor može da ponese takav utisak. Ali, u savremenom sportu ima sigurnijih pokazatelja od vizuelnog utiska. Najlakše je izvršiti testiranje i dobiti sasvim pouzdane rezultate. To Mladiniću, kao intelektualcu i školovanom treneru nije nepoznato.
Što se tiče one formulacije da Vukotić „igra na potez“ u njoj ima dosta istine. Samo, ne treba zaboraviti: kakav je to „potez“, kakve su ideje, rešenja i dribling Momčila Vukotića, pa to onda uporediti sa onima koji su imali prednost nad Partizanovim napadačem.
Vukotić je vanserijski igrač. Mladinić nas uverava da mu je Moca „drag ka brat“, neobično ga cenim i priseća se koliko je puta izražavao svoje neslaganje sa Miljanićem kada je ovaj bio savezni kapiten, a Mladinić član stručnog štaba reprezentacije, pa se diskutovalo o Vukotiću.
Navijači Partizana su puna srca pozdravila odličnu igru naše reprezentacije u meču sa Šveđanima. Stručnjaci „crno-belih“, čak po tvrđenju samog Mladinića, iskreno sarađuju i svesrdno mu pomažu. Partizan je uvek prema reprezentaciji imao stav koji je ostalim klubovima mogao da bude primer, bilo da je u državnom timu imao sedam, pet, jednog ili nijednog igrača. Ali, teško je ostati ravnodušan kada selektor zaboravi šta se može a šta ne može javno reći.
Mladinić je dosadašnjim uspesima izbio u red selektora koji u serijama postiže pobede, pa je možda i čak najuspešniji savezni kapiten. U ovom trenutku njegova savest nije mirna jedino kada su u pitanju igrači Partizana. On to zna i zato nastoji da uveri javnost u ono u šta ni sam nije baš najsigurniji. Zato njegove ocene i „argumenti“ o Bjekoviću i Vukotiću stoje na temeljima od tame i nemaju snagu ubedljivosti.