TRAGOM DOKUMENATA I LEGENDI
U prošlom broju smo rekli da je jedna od najvećih tradicija FK Partizan tokom proteklih 30 godina bila njegova specifična škola fudbala i način igranja, koja je ostavila dubok trag i udarila ozbiljan pečat čitavom jugoslovenskom fudbalu, njegovoj školi i stilu igre. Istovremeno smo rekli da je utemeljitelj te škole bio pok. Ilješ Špic, čovek koji je vodio prve dve generacije „crno-belih“ fudbalera (u deceniji 1945—1955), a da je nastavljač njegovog dela u novim, modifikovanim uslovima evropskog i svetskog fudbala bio drugi veliki učitelj i vaspitač Partizanovih fudbalera Florijan Matekalo, tvorac legendarnih „beba“ koje su neprikosnoveno vladale našim fudbalom u godinama 1960 — 1966.
Ko je i kakav je bio Ilješ Špic i njegovo delo, o čemu nove generacije Partizanovih fudbalera i simpatizera znaju samo ponešto iz mnogih anegdota koje se kao legenda prenose sa kolena na koleno u našoj crno-beloj sportskoj porodici?
Već u ranoj mladosti Špic je ispoljio veliki fudbalski talenat, pa je kao jedan od najistaknutijih budimpeštanskih fudbalera svoga doba obukao i dres mađarskog nacionalnog tima. Događalo se to u eri velike dominacije našeg severnog suseda u srednjoevropskom fudbalu, u trenutku kada su evropskim nebom žarile i palile, nepobedive ekipe Orta, Šlosera, Dudaša, a docnije Biroa, Tencera, Auera i Kohuta. Probiti se u takvu elitu i poneti nacionalni grb Mađarske bilo je za Špica utoliko teže, što je on, pored Rudi Kiša, bio jedini Jevrej kome je to uspelo!
Posvetivši, po prestanku karijere aktivnog igrača, čitav život fudbalu, Ilješ Špic se kao fudbalski pedagog i učitelj obreo odmah posle 30-ih godina ovog veka na tlu Jugoslavije i tu je ostao do kraja života. Uzidao je čitavog sebe u temelje jugoslovenskog fudbala, koji i dandanji vuče mnoge korene iz bogate „Špicove fudbalske škole“. Počeo je u skopskom Građanskom, gde se dugo zadržao, a izvesno vreme bio je i učitelj splitskog Hajduka. Odmah posle rata preuzeo je novoformiranu ekipu FK „Partizan“, da bi izvesno vreme vodio prvoligaški tim beogradskog Radničkog i konačno se vratio tamo gde je počeo — u Skoplje. Kao trener Vardara umro je za ono za šta je živeo: neposredno posle jednog prvenstvenog okršaja Skopljanaca (1964. godine) podlegao je srčanom udaru! Dugačak fudbalski život — kratka — fudbalska smrt!
Najveće trenerske dane i najveći obol jugo-fudbalu Ilješ Špic je dao u prvoj poratnoj deceniji kada je vodio i zidao onu prvu najvirtuozniju generaciju crno-belih fudbalera, koju su stručnjaci i štampa popularno krstili — Partizanov „parni valjak“! Bila je to generacija Bobeka, Zebeca, Milutinovića, Hercega, Valoka, Čajkovskog, Belina i ostalih velikih asova crno-belog dresa, koji će u istoriji našeg fudbala ostati da žive večno kao legende… Sa njima legenda je ostao i njihov nezaboravni učitelj — Ilješ Špic!
U osnovi Špicove fudbalske škole i poimanja ove igre bio je uvek „mađarski model“ koji je evoluirao u korak sa evolucijom fudbala u zemlji naših severnih suseda. A kako je baš u toj prvoj poratnoj deceniji na evropskim pa i svetskim terenima dominirala ekipa koju je predvodio legendarni „galopirajući major“ Ferenc Puškaš, logično je što je peštanski „pelcer“, koji je Ilješ Špic kalemio na Partizanovu igru, bio svrsishodan, a za protivnike ubitačan.
Reč „kalemio“ je prava za Špicovo delo i njegov taktičko-strateški koncept. Jer, hteli ne hteli, on je u Partizanu prihvatio generaciju koja je bila vaspitanik doratnih jugoslovenskih klubova (isto kao i u ostalim vodećim timovima: Crvenoj zvezdi, Dinamu i Hajduku), a ona je bila već naviknuta na „jugoslovenski fudbalski model“, na jedan modifikovani WM sistem u kome je dominantnu ulogu imao tzv. „četvorougao“ ili „magični kvadrat“ kako su ga još popularno zvali. Taj četvorougao, oko koga se okretala igra čitavog tima, predstavljala su četiri središna igrača (polutke i halfovi) koji su bili režiseri i inženjeri igre.
Velika zasluga Ilješa Špica je u tome što je prvi primetio da ovakav sistem, koliko je dobar i odgovara mentalitetu jugoslovenskih fudbalera, toliko isto ima i nedostataka. Pre svega — sporost i jalovost u završnici. Razlog, sve akcije su morale da prođu kroz „cenzuru“ one četvorice na sredini, a tu se mnogo gubilo „u vremenu i prostoru“.
Među tim principima naročito su se isticala ova tri: 1. Svaka lopta je brža od igrača, 2. Važno je oslobađati se lopte što brže i što dužim pasom, 3. Igra bez lopte je imperativ prve dve postavke. Na ovaj način Špic je izbegao more suvišnih međustanica od kojih je patio „klasični četvorougao“. Ovaj eksperiment je izveo s prvom generacijom crno-belih igrača, pa je zato sasvim razumljivo što su mnogi tvrdili da je Partizanov „četvorougao“ nekako više u ritmu čardaša (mađarski), dok je „četvorougao“ ostalih vodećih ekipa — Zvezde, Dinama i Hajduka — u starinskom ritmu „valcera“ (austrijski). Ta razlika se videla ne samo u ritmu i tempu igre, nego naročito u rezultatima. Tako se po pravilu dešavalo da kad bi Crvena zvezda trijumfovala u igri s Partizanom njen larpurlartistički stil izazivao je aplauze na otvorenoj sceni, ali se to na semaforu mršavo odražavalo. Naprotiv, u mečevima u kojima je Partizan trijumfovao „crveno-beli“ su bili po pravilu grogi, a njihova mreža napunjena do vrha (6:0, 6:1 ili 7:1.su blistave pobede tog stila u tadašnjim okršajima sa Zvezdom)!
Jasno, da bi mogao ovako uspešno da infiltrira dah i ton savremenosti u igru tradicionalnu, nasleđenu jugoslovensku igru (od BSK-a i Građanskog), Ilješ Špic je morao biti izuzetno pronicljiv, maštovit, čak duhovit i „vickast“ stručnjak i čovek. A on je to bio „od glave do pete“. Zaista vrcav, lucidan i duhovit. No o tome u narednoj broju.