Četiri decenije nezaborava: Aleksa Atanacković od najranije mladosti živi sa loptom i čini se da će tako biti do kraja. Nekada je bio majstor fudbala danas mlade uvodi u njegove tajne
Mornari kažu da im hleb ima sedam kora, toliko im je život težak, fudbalski treneri kažu da je njihov od sto kora, jer je još teži. Ako danas pogledamo Acu Atanackovića — možemo se uveriti da je to istina. Ima 55 godina a izgleda kao da ja prevalio šezdesetu. Suv, mukama i naporima jednog poziva lice mu izmoždeno borama i brigama. Lako hoda ali je savijen, poguren. Ne od tapšanja po ramenima, jer je priznanja malo dobijao, već od rada.
Atanacković je trener-praktičar. Njegov svaki izlazak na teren je natopljen znojem. On je živ, neumoran, pokazuje, ispravlja, savetuje, trči, šutira… Ako je ikada jedan trener zaslužno novac koji prima za svoj rad, onda je to Aleksa Atanacković.
Naš Šaroši
Dok je još nosio kratke pantalone Aca je počeo da juri za loptom na već zaboravljenoj Bara Veneciji. Tu je sa Milovanom Ćirićem, danas trenerom Crvene zvezde igrao za 3. tim podmlatka malog beogradskog tima „Moravac“. Bio je toliko darovit da je odmah zapao za oko onima iz velikih klubova i tako je postao član poznatog predratnog beogradskog prvoligaškog kluba „Jugoslavija“. Tu je doživeo afirmaciju. Već sa 16 godina debitovao je u prvom timu. Bio je neobično snažan, stabilan i neumoran. Danas deluje kao požuteli list u odnosu na onog Atanackovića koga su u vreme njegove mladosti svi visoko poštovali kao vrsnog igrača.
Nadimak koji dobijamo u mladosti najčešće je ono što pogađa našu najbitniju karakteristiku. To ne daje samo dečja mašta već onaj nepogrešivi instinkt u nama. Tako su vršnjaci proglasili Acu Atanackovića za jugoslovenskog Šarošija. To je u ono vreme bio najbolji fudbaler Mađarske, pa možda i Evrope, značio je ono što je danas Krojf. Zar se jednom dečaku može dati lepši kompliment! A to nije bilo tek tako. Aca Atanacković je bio takav veštak u baratanju loptom da se i danas veruje da je kao tehničar ravan jednom Bobeku, možda čak i bolji od njega. A to znači da se dalje skoro i ne može ići.
Naš Šaroši je igrao levo krilo, polutku i halfa. Rat ga je zatekao kada je bio u najboljim godinama i to je na neprirodan način zaustavilo početak jedne blistave karijere. Ali njegov neodoljivi talenat se nije dao ukrotiti. Posle rata, u zrelim igračkim godinama, dostiže u dresu Partizana i reprezentacije svoj vrhunac. Pripadao je onoj prvoj generaciji „crno-belih“, onoj koja je udarila temelje svemu onome što je kasnije, opet sa Atanackovićem, došlo.
Tri decenije u Partizanu
Atanacković slavi četrdeset godina neprekidne fudbalske aktivnosti. Od toga je jednu polovinu proveo kao igrač a drugu kao fudbalski učitelj.
U Partizanu je od prvog dana. Tri decenije vernosti! Bilo je kratkih intermeca kada je ustupljen drugim klubovima kao pomoć, znak prijateljstva, da bi se posle obavljenog posla opet vraćao na Brdo. Tu, na stadionu JNA, bez reklamerstva, pompe i sjaja živi i traje jedan život; tu jedan fudbalski poslenik sagoreva na radu, prenosi svoje bogato znanje na one mlade koji dolaze. I za sve nas koji ga poznajemo teško je zamisliti terene Partizana na kojima odskače lopta bez kao crtež tanke i povijene figure Ace Atanackovića. Njegove žive oči prate svaki potez. Glas, hrapav i raspuko još se razleže, odjekuje ono već poznato: „Dobro, nastavi…“ ili „Ne valja, stani…“ pa onda trči tamo gde je lopta i blago koriguje, pokazuje, upućuje…
I zato što je tako nama se čini da je Aca tu oduvek i zauvek, da će biti večan. Njegovo prijateljstvo sa Partizanom je vrsta sudbine. Bilo je dana kada su on i klub bili na različitim stranama. Ali, to je uvek bilo sa pojedincima iz uprave, nikada nije bilo na suprotnoj strani od onog što je simbolizovalo Partizan.
„Kada sam i na šljakastom terenu čini mi se da udišem ozon“, kaže Atanacković. „Toliko volim da radim, da budem sa loptom i mladima da bi mi život izgubio smisao kada bih jednog dana prestao da vežbam. Ne, ja ne mogu zamisliti taj dan kada ću se probuditi i reći sebi danas ne ideš u klub. Ne, to se nikad neće dogoditi. Čak i kada budem godinama bio priteran da napustim ovaj posao, dolaziću na stadion. Tu je moj svet. Ne mogu bez fudbala i kluba čiji sam deo isto toliko koliko pripadam i mojoj porodici.“
A mi koji ga decenijama poznajemo znamo da je Aci porodica sve. Divan je suprug i nežan otac. Ni sa igračima nije osoran. Ume da plane, da se izdere ali ne da bi pokazao svoju moć, već zato što želi da uputi, da pomogne.
Atanacković je čovek koji nikada nije činio napor da bi ostavio utisak. On je prirodan, jednostavan, blagonaklon. Kod njega sve potiče iz duše i razvija se čisto psihološkim procesom. Voli ljude i oni njega. Svuda je rado viđen i poštovan. Ima prijatelje mada ih nikad nije skupljao. Uvek je bilo dovoljno da ga upoznaju. Onda ga i zavole. Uostalom, poznavanje je izvor ljubavi!
Imati večno budne oči ne znači biti srećan. A Atanacković (ili „Bidža“, kako ga iz milošte zovu stari drugari) je uvek ko na budnoj straži, oštro motri napetih pozdrava nastojeći da mu ne promakne nijedan talentovani dečak, da ne prođe dan a da nekome od igrača nešto ne pokaže, ne pomogne. I sada, kada je osušen do kostura, posle četiri decenije drugovanja sa loptom, „Bidža“ nadigrava sve svojom veštinom dodane lopte, preciznošću šuta i znanjem.
Kao pedagog ne ume slikovito da izrazi ono što zapazi i čulom oseti. Nije ni vođ po vaspitanju, ni mentalitet mu nije predvodnički i zato je on idealan „čovek u senci“, nenadmašni pomoćni trener, praktičar, stručnjak koji je uvek ispod struje slave ali bez kojih se ne može. Naročito ne u velikom klubu.