Partizanov vesnik

List sportskog društva sa najvećim tiražom u SFRJ

Prvi „modernisti“

od

u

TRAGOM DOKUMENATA I LEGENDI

Naš posleratni fudbal, odmah u prvim godinama po oslobođenju, imao je osoben stil i način igranja po kome se lako identifikovao u celoj Evropi. Bio je to klasični engleski WM sistem, modifikovan prema ukusima srednjoevropske publike u sporiji, kitnjastiji i manje direktan način igre, koji se, zbog dominantne uloge četiri središnja igrača (dve polutke i dva halfa), popularno nazivao „sistem četvorougla“ ili „magičnog kvadrata“. Tim sistemom su u deceniji između 1945. i 1955. godine igrali bez izuzetka svi jugoslovenski elitni klubovi, ali njegovi glavni protagonisti su bili članovi tzv. „velike četvorke“ — Dinamo, Partizan, Crvena zvezda i Hajduk.

Preteče ovog načina igranja bili su još pre rata (u godinama 1938 — 1941.) tada vodeći jugoslovenski timovi „Beogradski sport klub“ (BSK) i zagrebački „Građanski“. koji su svoju evidenciju suprematiju na domaćem fudbalskom nebu upravo zahvaljujući ovom, za to vreme, ultramodernom načinu igranja. Zar je onda čudno što su se njihovim receptom poslužile naše najbolje ekipe odmah posle rata — tim pre što su njihovu okosnicu činili najpoznatiji asovi doratnog fudbala.

Najdoslednije je ovaj način igre sprovodila Crvena zvezda Mitićevog doba. Sa četiri izvanredna inženjera igre na sredini polja, u licu sjajnih krilnih halfova Đajića i Palfija i polutki Rajka Mitića i Takača, ona je, tkala ne terenu suptilnu, za oko dopadljivu fudbalsku mrežu, koju su mnogi komentatori krstili imenom „fudbalsku balet“. Bila je to igra koja je izazivala ushićenje sladokusaca ali ne i dalekovidih stručnjaka, koji su pravovremeno osetili da u atomskoj eri na takvu igru popada već pomalo paučina, da joj je odzvonilo i da je mora zameniti nešto novije, modernije, brže i racionalnije.

Ta značajna uloga prvog racionalizatora našeg fudbala pripala je u deo Partizanu. Iako je u osnovi svoje igre imala takođe „četvorougao“, prva generacija njegovih fudbalera (ona iz Bobekovih dana) osetila je odmah gde su feleri ovog načina igranja i počela je da vrši smele „korekture“. Najznačajnija je bila u daleko većoj pokretljivosti čitavog tima, u eliminisanju suvišnih međustanica na sredini polja vertikalnijem nadiranju ka protivničkom golu i permanentnoj izmeni mesta — pogotovu u napadu — što je posebno zbunjivalo, čak šokiralo protivnike. Ovim načinom Partizan je znatno ubrzao i dinamizirao igru, pa nije čudo što je time podigao visoko i stepen efikasnosti. Umesto jalovog „larpurlartizma“, ekipa Partizana prva u zemlji stavlja poentu na pogodak pa u trogodišnjem razdoblju (1946 — 1949.) osvaja dva puta titulu najboljeg tima u zemlji.

Sa izvanrednim igračima u „magičnom kvadratu“, na sredini polja (Bobek, Čajkovski, Simonovski, Atanacković), i nekoliko izvanrednih reprezentativaca u odbrani i napadu (Glazer, Brozović, Minda Jovanović, Rupnik, Boba Mihajlović, Matekalo), ovaj tim predstavlja pravu „kaznenu ekspediciju“ koja ne zna za milost. A kada su docnije pridošli egzekutori Zebeca, Milutinovića, Valoka, Hercega i sjajni bek pok. Belin, kompletirana je jedna od najsavršenijih fudbalskih mašina koju je tadašnja fudbalska Evropa, koju su zbog njene agresivnosti, neumoljivosti, probojnosti i realizatorske moći komentatori krstili „parni valjak“. Ime je bilo sasvim adekvatno kad se ima u vidu da, je taj tim u danima dobrog raspoloženja umeo da zatrese po 6-7 puta mrežu čak i takvim protivnicima kao što je bila Crvena zvezda! to je važnije — i kod rezultata 6:0 kidisao je i dalje svom žestinom kao da je meč tek počeo a rezultat na semaforu bo neodlučen!

No, uprkos sjajnom igračkom potencijalu i vedetama evropskog pa i svetskog formata, ova ekipa Partizana je temeljila svoje uspehe prevashodno na modernijem konceptu igre, na unapređenju i racionalizovanom načinu igranja koji su popularno (mada nestručno) mnogi nazivali „WM sistem s varijantama“.

U žiži ovog sistema i modernizacije igre, koja je uskoro prihvaćena i od ostalih timova, stajao je njen ideolog — nezaboravni učitelj crno-belih fudbalera — pok. Ilješ Špic. O njegovoj fudbalskoj školi, idejama i ličnosti ispričaćemo vam detaljnije u sledećem nastavku.