Putevi i stranputice
Mi iz Redakcije ovog lista obavezni smo da se u ovom trenutku možda pre drugih setimo jednog vremena Blagoja Paunovića, nekada istaknutog asa jugoslovenskog fudbala, reprezentativnog centarhalfa.
Ležao je bolestan, zarastao u bradu. Zamišljen. Pre sedam godina je to bilo…
Oboleo je. Prvo — obična temperatura, pa upala pluća. Duže ležanje nagoni čoveka na ličnu analizu, pa smo kao retko ko razumeli bledolikog Blagoja…
— Nikog nema od drugova, nikog iz kluba — zračio je sažaljivim sentimentom. — Tako je to valjda u životu. Dok si zdrav, dok možeš, svi te vole, poštuju… Sada nema nikoga. Ipak, boriću se i izboriću se da se vratim na zeleno polje, jer u svom poslu mogu da se dokažem isključivo na terenu.
Bilo je to divno ljudsko verovanje u budućnost, neuništiv mladalački žar koji teče kao reka…
Verovali smo mu svaku reč.
Nije nas razočarao. Ozdravio je, vratio se na zeleno polje, došao je i kod nas, u Redakciju. Želeo da piše. Imao je mnogo smisla za novinarsku reč.
Uživali smo u svakom njegovom naporu da dostigne formu, da postane onaj Paun iz Rima ili Firence, kada ga je nacija slavila posle briljantnih partija u dresu sa državnim grbom.
Kročio je opet kao Partizanova „petica“ odvažno na svaki jugoslovenski teren, i predviđanje je bilo: Paun će opet na svoje mesto, u reprezentaciju.
Onda je impulsivni delija podlegao nekakvoj čudnoj samozadovoljštini sastavljenoj od malih stvari koje i ne čine njegov svet.
Blagoje Paunović je čudnim čudom počeo da nestaje sa scene na kojoj je još bio. Zašto, kako, načuditi se čovek ne može.
Onakav fudbaler…
Onda je Paunović u svoj svet, možda već košmarski obojen, počeo da razmišlja o odlasku u neki inostrani klub. Treba nešto i zaraditi, treba svakako. Paun je fudbaler — profesionalac. On je, međutim, u Grčku otišao kao profesionalac koji je to igrački prestao da bude. Ponuda je bila primamljiva, kako se to zbilo da Paunović ne potpiše ugovor, samo on zna.
Tamo, u Grčkoj, nije uspeo.
Ovde, šta ovde Paunović danas radi?
Da nije on još fudbaler, veliki fudbaler Partizana?
Da li je — hiljade ljudi se pitaju, ali već tiho, to se pitanje više i ne čuje.
O Paunoviću kao da niko više i ne želi da se čuje.
Listovi, svi listovi, koji su o njemu pisali, i njihove lepe naslovne stranice, počele su da se stide nekadašnjeg velikana. Zašto? Da li samo zato što umemo, a ne smemo, da čoveka zaboravimo.
Ružno je čoveka odgurnuti u zaborav, makar hiljadu puta nesrećan mu sportski život bio.
Neka Blagoje Paunović izmeri koordinate svog puta i stranputice. On to mora učiniti sam. Ali, ako to čini danas i ovde, kraj nas uglavnom ovako ili onako ustoličenih, pitajmo se u ime ljudske savesti:
Šta je sa Blagojem Paunovićem — fudbalerom?