Kroki jedne šampionke: Nedavno je Milunka Lazarević po osmi put postala prvakinja Jugoslavije u šahu. Veliko ime našeg i svetskog šaha je šarmantna, inteligentna i vrlo agresivna ne samo za pločom već i privatno
U raznim filozofijama ljudi istovremeno potvrđuju i poriču istu stvar. Tako je često u sportu. Posebno u šahu. Osvojiti osmu krunu na pojedinačnom prvenstvu države je impozantan uspeh. Za maliciozne to nije podvig, jer odmah potržu svoj „argument“: pitaju se koliko u nas ima aktivnih žena — šahistkinja i na osnovu toga žele da jedan uspeh učine manjim.
Kada je u pitanju Milunka Lazarević onda tu ništa nije sporno. Zna se da je to u istoriji ovog sporta naš najveći majstor, žena čije ime i ugled u svetu šaha imaju svoju težinu. Šahovsko znanje je samo deo moći ove neobično inteligentne, obrazovane i vrlo elokventne žene. To je zrela osoba razumne i osećajne snage i kada nije u pitanju samo sport. Njeno znanje je mnogostruko, sfere interesovanja vrlo raznovrsne i kada nešto prikazuje ne vidi uprošćeno, već uzima u obzir sve. Oštra na jeziku, hitra uma i brze opservacije kada kritikuje to je više interpretacija nego presuda.
Kreator i borac
Na nedavnom prvenstvu države u šahu prisustvo Milunke Lazarević je bila ljubazan poklon za organizatora, jer sve što se zbivalo u Medulinu, kraj Pule bilo je vezano za njenu ličnost. U monotonu atmosferu svakodnevice jedina je unosila vedrinu i opuštenost, mada je igrala pod najvećim opterećenjem, jer se očekivalo da bude prva.
Gde god se pojavi Milunka vitla neki vetar sa velikih visina. Tamo gde ona sedne sve odmah ustreperi, živne, pokrene se… I kao i svi strasnici i ona je neumorena u svemu: bilo da je u pitanju šah, cigarete, crna kafa ili karte. I u sve unosi sebe. Uvek plamti. Njena energija je neiscrpna. Troši se nemilosrdno, tako da jedva uspeva da regeneriše ono što je iscrpla iz sebe.
Za šahovskom pločom „gde se uvek projecira ličnost, priroda i karakter čoveka“ Milunka je sva u stvaralačkom zanosu, misli, kombinuje, traži, stvara… I tu je uvek vrela, nikad mlaka. Igra na pobedu, ne zna da kalkuliše, ne voli pomirljivost, mrzi remi-pozicije. Zato se divi Fišeru — „sjedinio je u sebi odličja Kapablanke, Aljehina i Laskera“ — tom najvećom i najneshvaćenijem šahovskom geniju; obožava Talja njegovu neustrašivost i taj stil kojim se uvek od protivnika traži ceo poen.
— Tako sam sazdana da se nikad sa malim ne zadovoljavam, kaže Milunka Lazarević — Ne podnosim „pimplersku“ igru, ziheraštvo, kukavičluk. Šah je toliko bogat kombinacijama da ga nikad ni ljudski um ni mašina neće moći izračunati. Pa kad je tako zašto onda ne tražiti nove puteve, ne igrati smelo, imati stvaralački odnos, već samo misliti na malu bezbednost, na onih kukavnih pola poena. Ne, tako nikad neću igrati šah. Zato sam jedina šahistkinja u svetu koja sa Ruskinjama imam pozitivan bilans. One me se čak i plaše, imaju kompleks, jer sam u svom agresivnom stilu za njih neuhvatljiva. Nikad se neću izmeniti. Uostalom to je i nemogućno, jer to je moja priroda, to sam ja!
Večni putnik
Milunka je već kročila u petu deceniju života (izvinjavam se na ovoj indiskreciji!) ali je i dalje živi dokumenat neprolazne moći. U njoj ima neke snage koja ne deluje samodopadljivo ali se oseća. Sigurna je u sve što zna. Tečno govori nekoliko svetskih jezika, obožava istoriju (to joj je struka!), voli književnost, interesuje se za politiku, prati modu, živi društveno, piše često i lako, sa posebnim stilom, otvoreno, istinoljubivo i, opet, krajnje hrabro. Nikad se ne ustručava da otvoreno kaže i ono što je neprijatno, samo ako je u to ubeđena.
Naša najbolja šahistkinja je žena fascinirajuće aktivnosti. Ta neobična mnogostrukost njena je izvor tih podsticaja što nužno izaziva povišenu želju za stvaranjem, pa se to u šahu najbolje iskazuje. To je njen pravi svet. Svaku životnu nepravdu ona obešteti novom pobedom; njene imaginativne ideje su proizvod duha, a ne kapricioznosti. U njoj nema ničeg spartanskog, mada joj je šah glavna životna preokupacija, pa čak i sredstvo egzistencije, mada Partizan nije tako bogat da bi joj to bilo dovoljno.
Milunka je intelektualac rođenjem, šahistkinja strašću, a novinar po nagonu. Na žalost, zbog čestih putovanja i učešća na turnirima piše mnogo manje nego što bi to ona želela i nego što to čitaoci traže. Šteta! Ali, to što je večni putnik, što se stalno pakuje, vozi, leti — to joj sve ne dozvoljava da oseti da su dve decenije tako prošle. Nema vremena za predah. Ne stiže ni da ostari. Živi samo za ono što će doći i ne misli na ono što je prošlo. U toj dinamici življenja jedinu oazu mira prave radosti i spokoja nalazi u svom 15-godišnjem sinu koji i likom podseća na majku. Taj odrasli dečak živi u vatri čekanja, sumnji („da li će mama pobediti“) i nadanja. Kada nisu zajedno često razgovaraju telefonom i onda je to vatromet pitanja i duhovitih odgovora, prava mala parada elokvencije.
Kao šahovski strasnik i novinar — izveštač Milunka je na Islandu, za vreme meča Fišer — Spaski provela 60 dana u Rejkjaviku. Bila je tamo najzapaženija osoba nežnijeg pola. Impresionirala je sve one koji su s njom dolazili u kontakt, a njeni komentari bili su traženi od najvećih svetskih listova.
Kao reporter beogradskog NIN-a bila je jedini novinar koji je od Spaskog dobila intervju dok se on za meč sa Fišerom pripremao u Podmoskovlju. Taj intervju po smelosti pitanja i poznavanju materija spada u one nezaboravne, kada se zna da novine žive 24 časa. Preneli su ga mnogi svetski listovi. Odleteti do Moskve, skoknuti do Palm Biča, biti u Argentini, učestvovati na turniru u Majorki ili igrati simultanku u Tuzli za Milinku je nešto sasvim obično, deo poziva koji je izabrala i zbog čega se ne kaje.