Komentar utakmice Partizan — Željezničar 0:0: U izrazitoj terenskoj nadmoćnosti Partizan je bio golgeterski nemoćan — Kad ne igraju dobro Vukotić i Bjeković nema pobede — Jedina svetla imena: Ivančević, Golac i Zavišić!
Jedno prijatno veče ćudima vremena postalo je kišno i sumorno. Kao da je i ono htelo da pretskaže onu drevnu istinu: da posle sunca (pobeda u Nišu) dolazi — kiša. I tako je bilo. Umesto očekivane pobede samo — remi.
Bila je to neobična utakmica. Partizan je od samog početka delovao nekako pospano, mlako, neuverljivo. Kao da su ti momci još bili opijeni pobedom nad Radničkim, pa su, puni sebe, verovali da će slabokrvni Željezničar i bez mnogo truda položiti oružje.
U prvom poluvremenu došlo je do neke spontane i pogrešne rokade između Bjekovića i Vukotića, pa je prvi igrao centarfora, a drugi krilo. I još gore: ta dva najbolja igrača često su bila nedopustivo blizu jedan drugoga što je samo olakšavalo posao odbrani gostiju.
Partizan je bio tim inicijative ali se osećalo da je to vatra od slame. Nije bilo prave probojnosti, lukavih manevara i sigurnih šuteva. Sve je ostalo nedorečeno, čak i kada bi bljesnula poneka lepa ideja. Uostalom, pred takvom zagonetkom često padaju i mnogo veći timovi nego što je ovaj Partizanov.
U prvom poluvremenu „crno-beli“ su igrali pogrešno. U nastavku, sa stanovi šta taktike, — mnogo bolje. Očigledno je da su igrači u svlačionici dobili prava uputstva. I tada je bilo više prilika za gol. Ali, svi ti napori su bili bez završnice; uzbudljivi i prazni. I tako smo se još jednom osvedočili da Partizan teško može da izvojuje i pobedu ukoliko ne igraju dobro Vukotić i Bjeković. A oni su te večeri bili ispod svog nivoa. U navalnom redu prava i jedina opasnost dolazila je sa desne strane, od hitronogog Zavišića. On je uneo sebe u igru, bio je raznovrstan u driblingu, spretan u centaršutevima i pored toga što su i teren i lopta bili vlažni pa se lako grešilo. Na žalost, nije dovoljno korišćen. Uopšte, jedan od problema Partizana je i igra s krilima. Ni jedan od veznih igrača, čak ni vispreni Đorđić, nemaju mnogo smisla za igru s krilom. Naime, ne znaju da cene značaj pravovremene predaje lopte. A to je u igri sa špic-igračima najvažnije. U fudbalu postoji onaj pravi trenutak kada treba loptu uputiti saigraču, ako se to propusti posle se sve može svesti na onu: brigo moja pređi na drugoga!
Tu sumornu utakmicu posmatrao sam u društvu selektora Mladinića i Bobeka. Živo smo komentarisali svaki detalj. Svaki potez je bio pod našom lupom. Naravno saveznog kapitena su najviše interesovali Vukotić, Bjeković, Zavišić i Golac. Rekao je da izvanredno sarađuje sa Partizanovim stručnim štabom, da su ti ljudi vrlo realni i krajnje dobronamerni.
— Sve mogu da shvatim, osim jednog: kako je Boškov mogao Antića da uvrsti među reprezentativce! — rekao je u jednom trenutku jugoslovenski selektor. Evo gledajte, koliko taj mladić igra „falš“. Bez preterivanja on ništa ne zna o taktici. Ne obavlja onaj svoj osnovni zadatak: ne drži protivničko krilo! A nijednom se nije probio kao krilo što danas moderan bek mora da čini. Njega čak ni taj prazan prostor ne vuče. U odbrani se loše postavlja, ne zatvara, ne obezbeđuje saigrače, igra kao da su svi tu zbog njega.
Možda je Mladinić bio malo oštar, ali sve što je rekao na ovoj utakmici je i potvrđeno. Bobek je za njega kazao da igra „alibi fudbal“, kako je to uobičajavao da kaže Ilješ Špic. Ono što je vredelo istaći u ovoj inače sivoj utakmici bile su sigurne, smele i pravovremene intervencije sve boljeg golmana Radmila Ivančevića. Zatim upornost, žustrina, promena ritma i želja da se nešto izmeni i dogodi dolazila je od Ivana Golca. Imponovao je u svakom momentu. Da su i ostali uneli toliko vatre i htenja sigurno je da bi Janjuš bar jednom bio savladan. Treći član trilinga bio je Ilija Zavišić. Svi ostali sasvim bledi, posebno onih od kojih se uvek najviše očekuje.
Ako iz ovog igrači izvuku određene pouke onda možda i ne treba odviše da žalimo za izgubljenim bodom, u protivnom…