Predstavljamo vam vaše ljubimce: Novi golman Partizana Radmilo Ivančević, pojavom i stilom neodoljivo podseća na slavnog ruskog golmana Homiča, koji je odmah posle rata oduševio Engleze na onoj nezaboravnoj turneji moskovskog „Dinama“
Partizan je, do odlaska Ivana Ćurkovića u redove sadašnjeg francuskog šampiona Sent Etjena, bio „Meka“ reprezentativnih golmana najfinijeg kova. Stariji navijači sa blagom dozom sete i danas rado govore o bravurama jednog Glazera, Šoštarića, Stojanovića, Šoškića i Ćurkovića. Zatim su gol „crno-belih“ branili Marković, Furtula, Arsić, Milić, Istatov ali — ni jedan od njih nije dosegao slavu svojih prethodnika. Šta više, vremenom je stvorena „klima nepoverenja“ (koja i danas delimično postoji) u svakog ko bi pokušao da obuče crni dres sa brojem jedan. Stoga, malo ko vidi i priznaje recimo da je Blagoje Istatov u drugom delu prošlog prvenstva bio jedan od najboljih igrača odbrane, već svi u sećanju zadržavaju greške koje je činio ovaj golman. Ovu specifičnu „golmansku bolest“ pokušaće u tek započetom šampionatu da reši Radmilo Ivančević, koji je u prelaznom roku došao iz aranđelovačke Šumadije. Ko je ovaj momak, koji ima nimalo lak zadatak: vraćanje poverenja u Partizanove čuvare mreže!
Rukometni počeci
Pred nama je visok i snažan momak, dugih ruku i pomalo naglašenih pokreta. Prvi utisak: ne deluje nekako „golmanski“. Ali, sve se menja samo posle pola časa, kada je Radmilo Ivančević stao između stativa. Do tada pomalo lenji pokreti dobijaju hitrinu mačke, celo telo napeto kao luk i lako leti iz ugla u ugao, dugačke ruke i velike šake se pretvaraju u najfiniji „aparat“ za hvatanje lopti. Ostalo je samo da zaključimo kako prvi utisak ume da prevari.
Ubrzo razgovor postaje neusiljen i prijatan. Radmilo govori lagano ali jezgrovito i precizno, meri svaku reč.
IVANČEVIĆ: Često kod sportiste slučajnost odlučuje budućnost, pa ni ja tu nisam izuzetak. Počeo sam kao rukometni golman u u milanovačkoj Tipoplastici sa svojih petnaest godina. Međutim, sudbina mi nije dala da se duže zadržim na „malim“ stativama. Jednu utakmicu je posmatrao Radiša Jovičić (sada trener ekipe Portugeze iz Karakasa) i zaključio da sam dobar — fudbalski golman! Odveo me je u ekipu Takova iz Gornjeg Milanovca, gde sam uspešno branio dve godine. Neke drugoligaške ekipe (Sloga iz Kraljeva i Sloboda iz Titovog Užica) su se interesovale za mene, ali ja sam ipak 1969. godine postao član Šumadije iz Aranđelovca.
Crne i markantne crte lica lako prelaze u osmeh dok priča o danima koji su bili svakodnevni napor i odricanje, prožeti drugarstvom i zgodama koje prate sportiste. Rado se vraća u prošlost, jer je ona za njega dečački čista i vesela.
— Ulaskom Šumadije u Drugu ligu, postajem standardni golman prve garniture i tu sam se zadržao sve do dolaska u Partizan. Branio sam oko 250 puta gol Šumadije, a taj broj bi bio i veći da 1973. godine nisam otišao u Kumanovo na odsluženje vojnog roka — nastavlja Ivančević.
Olimpijski reprezentativac
Radmilo sa poštovanjem i danas govori o trenerima sa kojima je sarađivao. Kaže da je za ovakav način odbrane gola najviše zaslužio Ostoja Simić, a svoj pečat na njegov golmanski razvoj stavili su i drugi treneri: Mitrović i Milovanović.
Prošle sezone je doživeo veliko priznanje kada je dobio poziv da brani gol naše Olimpijske reprezentacije. Odigrao je u toj ekipi osam utakmica, što je bilo i više nego dovoljno da svima stavi na znanje da njegovo vreme tek dolazi.
Koje su to golmanske osobine koje ga krase i dovele ga dotle da ga i Partizan poželi?
Neobično istančan refleks dozvoljava mu da i najteže lopte kroti sebi svojstvenom elegancijom: hitar je i elastičan, komanduje odbranom i nije „linijaš“ kako se to obično kaže, već brani po čitavom šesnaestercu, kad treba igra i „trećeg beka“, ne oseća nikakav strah (što nije slučaj sa većinom naših golmana) kad lopta ide prema njegovom golu i kad se nađe licem u lice sa protivničkim napadačem. Ta smirenost i rezonsko odlučivanje mu pomažu da izađe kao pobednik i iz najtežih duela. Specijalnost su mu — odbrane udaraca sa bele tačke! Na ovogodišnjem Balkanskom kupu u Bugarskoj, na kome je naša Olimpijska reprezentacija zauzela drugo mesto — Ivančević je odbranio ni manje ni više nego pet penala! Osim navedenog, poseduje i dobar pregled igre i veoma retko prima takozvane „kiks-golove“.
Njegova „lična karta“ bi ovako izgledala: rođen je 4. septembra 1950. godine u Toponici kraj Kragujevca, Visok je 183 sm, a težak 82 kg.
Dobro se snašao u novoj sredini
U pripremnom periodu je malo branio. Njegov istinski debi je bio na prijateljskoj utakmici sa Crvenom zvezdom. Nije imao mnogo posla, ali se i po ono malo intervencija moglo videti da je fudbalski zreo.
IVANČEVIĆ: Bilo je to za mene nešto novo. Veliki doživljaj i pravo iskustvo. Razočaran sam ponašanjem pojedinaca iz Crvene zvezde za vreme utakmice, to što oni rade ima malo veze sa sportom.
P. VESNIK: Kako ste se snašli u Partizanu?
IVANČEVIĆ: Dosta brzo sam se privikao na novu sredinu i način rada. U tome su mi mnogo pomogli i moji novi klupski drugovi, čiji je gest upućivao na to da mi se pomogne da „nađem sebe“ i svoje mesto u novom klubu.
P. VESNIK: Kako ocenjujete Partizanove šanse u prvenstvu?
IVANČEVIĆ: Čini mi se da je pripremni period prošao više nego dobro i da je to velika garancija za dobre rezultate i povoljan plasman. Moja davnašnja dečačka želja da postanem član Partizana, sada je stvarnost. Još kada bi nam pošlo za rukom da osvojimo i titulu šampiona, svi napori i ogroman trud bi se isplatili.
U periodu do početka šampionata o psiho-fizičkoj spremi igrača se brinuo dr Pavle Opavski. Evo šta je on rekao o Ivančeviću:
OPAVSKI: Radmilo se lako uklopio u rad. Njegovi uvodni testovi su pokazali da nisu potrebne modifikacije da bi rad sa njim morao da menja dosadašnju praksu. Poseduje dobre osnovne psiho-fizičke kvalitete. Za ovo kratko vreme se rapidno popravio i na najboljem je putu da bude još i bolji.
Ime novog golmana Partizana kaže da mu je — Rad-milo i stoga za njegovu lepu fudbalsku sutrašnjicu ne treba brinuti. Uostalom, strpimo se. Vreme sa sobom nosi rezultate svih predviđanja.