ONI SU BRANILI DRŽAVNE BOJE
Vladimir Kovačević:
- Rođen: 1940. godine u Ivanjici
- Igrao: od 1954. do 1872.
- Na mestu: polutke
- U timu: Partizan i Nant (Francuska)
- Reprezentativac: 20 puta
- Zanimanje: fudbalski trener
Još jedan nezaboravni as iz generacije slavnih Partizanovih „beba“. Još jedno veliko fudbalsko ime iz vremena najvećeg sjaja našeg crno-belog“ kluba. Još jedan od neimara one Partizanove fudbalske čete, koja je u godinama između 1960. i 1965. uspela da smesti u klupske vitrine tri uzastopna trofeja šampiona Jugoslavije i da se na međunarodnoj sceni vine do najvećih visina do kojih je fudbalski klub — do finala Kupa evropskih šampiona!
Ali malo je reći da je Vladimir Kovačević bio „samo“ jedan od neimara tih blistavih pobeda. Bio je nešto više: idejni inspirator, režiser, konstruktor i graditelj tih velikih podviga. I ako bi se za Milutina Šoškića, Vasovića i Jusufija moglo reći da su bili prkosni, nesavladivi bedem koji je braneći prilaze Partizanovom golu stajao na braniku te slave, a Milan Galić i Mustafa Hasanagić udarne igle tog čudesnog mehanizma, koji nije znao za uzmak i poraz, onda se za Vladimira Kovačevića može slobodno tvrditi da je bio duša i mozak tog mehanizma, njegov najosetljiviji šraf, oko koga su se, kao oko moćne osovine, okretale sve skrivene namere, svi nepredvidljivi manevri i sva ingeniozna rešenja u napadu i odbrani koja su dirigovana sa sredine fudbalskog polja, na kome je on suvereno vladao!
Pretpostavke za takvu ulogu režisera i konstruktora igre sa sredine polja i to vanserijskog bile su oduvek sjajna fudbalska škola, besprekorna tehnika, izvanredan pregled igre, višak ideja, štednja vremena i prostora — rečju, izuzetan talenat. A Vladimir Kovačević ga je imao preko svake mere. Iako je prve fudbalske korake napravio na poljanama rodne Ivanjice, u Partizanu je ispekao kompletnu fudbalsku školu — od osnovne Matekalove, do one najviše, akademske, Ilješa Špica i Stjepana Bobeka. Gotovo radarski instinkt za prostor i saigrača omogućio mu je paklene „pakerske“ ideje, a cizelirana tehnika — naročito pas-udarac i šut na gol — činile su realizaciju njegovih ideja vanredno prostim i jednostavnim, što je odlika vrhunskih matadora fudbalske igre. Jasno, sa takvim osobinama Kovačević je bio prava lansirna rampa za katapultiranje svojih drugova: hitronogog Čebinca, neumoljivog egzekutora Hasanagića, razorno silovitog Galića i ostalih. Zar je onda čudno, što su ga navijači crno-belog tabora krstili „poslovođa“ i što je taj nadimak najadekvatnije odslikavao njegovu fudbalsku ličnost i njenu prevashodnu funkciju u nezaboravnom crno-belom mehanizmu tih slavnih dana!
Ali pored ovog, Kovačević je imao još jedan popularni naziv: ne toliko od milja koliko zbog sićušnosti njegove figure navijači su mu tepali „Vladica“. Drugačije ga niko nije oslovljavao ni u ekipi. Sa svojih 60 kilograma i nepredvidljivim idejama bio je psihička i fizička enigma za protivnika. Nerešiva zagonetka — ideja i duha koji se kao pod nevidljivom kapom kretao po terenu i za protivnika u svakom trenutku bio pravi — zloduh! No iz ovoga je rezultirao i njegov najozbiljniji nedostatak: lakokilažan, gotovo bestelesan, bio je antipod đidijama svoje generacije koja je već čvrsto zakoračila sa terena misaonog na teren bespoštednog atletskog fudbala. Česta meta snagatora iz suparničkih tabora bio je u tom pogledu redovno ozbiljno hendikepiran, a neretko i brutalno eliminisan iz igre. Činjenica da je, uprkos svemu tome, bio jedan od najvećih fudbalera svoga doba svedoči najimpresivnije o veličini njegove fudbalske zvezde!