Farčić i Popović, asovi različitog kova i istog cilja
Košarku igraju ljudi različitih psiho-fizičkih osobina i mogućnosti, tako da se uvek može dogoditi da u istom timu na istom igračkom mestu egzistiraju dva potpuno različita čoveka. Ovaj tekst, na primeru igračkih sudbina i manira košarkaša Partizana Josipa Farčića i Branimira Popovića. Upravo govori o toj dimenziji „basketa“.
„Fare“ — miran i postojan
Lagani zalazak u četvrtu deceniju života propraćen je — sve boljim i produktivnijim igrama tako da se igra „crno-belih“ u ovom trenutku teško može zamisliti bez Josipa Farčića. Do stanja popularnosti i priznanja košarkaške ličnosti, u kome se sad nalazi, trebalo je izdržati mukotrpne godine treninga i odricanja i sumnjičavo odmahivanje glavom uvek prisutnih skeptika. Tu je došla do punog izražaja osobina upornosti i postojanosti koja krasi „Fareta“. Stigavši preko Čačka do Beograda i „crno-belog“ dresa znao je da može mnogo naučiti, samo je potrebno odreći se nekih stvari i preteranih uživanja, snagom volje lomiti sve krizne momente koje jedan sportista doživljava. Držao se realno određenog cilja sagledavši svoje prave mogućnosti. Znao je da luči „plus“ od „minusa“ i — uspeo je u košarci, koja svačiju upornost zna da adekvatno ceni i nagradi.
Odigrao je nekoliko utakmica za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije i za reprezentaciju selekcije Srbije i Beograda. Nastupa na mestu takozvanog „teškog centra“ što je određeno njegovim fizičkim predispozicijama. Visok 205 cm i prilično težak, ne može se u igri oslanjati na veliku brzinu i skok pod košem jer te osobine ne poseduje. Ali, zato znalački i do maksimuma koristi ogromno košarkaško iskustvo, osećaj prostora tako da pravilnim kretanjima i postavljanjem bez lopte lako dođe u poziciju da poentira. U igri se služi samo levom rukom i tzv „horog“ udarcem, a skok — šut skoro da i ne koristi. Odbrambene zadatke uvek dobro obavlja, a primećeno je da poentira redovno, u najvažnijim trenucima po tim. Krasi ga racionalnost i lukavstvo u igri i naročito — smirenost u svakom trenutku. Nikada ne vodi verbalne duele sa sudijama, ne nervira se i uvek mu je na licu prisutna doza prisebnosti i smirenosti.
— Kad sudija nešto dosudi, nema nikakve svrhe da ja pokušavam da promenim njegovu odluku, — objašnjava Farčić — jer nisam primetio da je iko u tome uspeo. Bolje je disciplinovanim ponašanjem naterati sudiju da sam vidi da nije u pravu u pogledu neke odluke.
Karakter čoveka se ogleda i na samom terenu, tako da Farčića i u privatnom životu krase iste osobine koje se ispoljavaju na samom terenu. Omiljen je među drugovima, uvek je spreman za šalu, ali i za ozbiljan rad kad to situacija zahteva. Oficir je JNA, snažan i u svojoj porodici nalazi smisao života.
„Pop“ — talenat i žustrina
Branimir Popović se po svojim osobinama — potpuno razlikuje od Farčića, što im ne smeta da se odlično dopunjuju u igri. Dok je Farčić svoje košarkaško „ja“ gradio mukotrpnim radom; kamen po kamen, Popović je u košarku uskočio snagom svog nepresušnog talenta. Trenirao je ali — s vremena na vreme. Možda košarku u početku nije shvatao dovoljno ozbiljno, tako da je dugo lutao dok nije poslednje dve sezone, zaigrao standardno u prvoj dvanaestorici „crno-belih“. U pojedinim trenucima nije znao da stisne zube i disciplinuje volju, tako da u „basketu“ nije postigao ni polovinu nagoveštavanog. U košarkaškim kuloarima se smatra jednim od najvećih talenata koje je naše podneblje dalo.
Popović je vitak i visok 203 sm. lagan je i to mu nameće igru takozvanog „lakog“ centra. Oslanja se, pre svega, na vanserijski izraženu skočnost i precizan skok-šut. Malo poentira, jer gotovo redovno obavlja delikatne odbrambene zadatke, obično vodi bitku sa najboljim protivničkim centrom. Brz je i pokretljiv, borben je — ali mu se dešavalo da, iznerviran nekim sitnim gestom protivnika ili pogrešnom odlukom „ljudi u sivom“ postane malodušan i kao da tog momenta prestaje da igra. Žustar je i temperamentan, reaguje na sudijsku odluku koju smatra nepravilnom, tako da mu to često smeta u igri. Primećeno je da je u poslednjem prvenstvu imao malo verbalnih duela sa sudijama a više duela pod košem, što je pozitivna tendencija.
POPOVIĆ: Ponese me igra, tako da nekad reagujem iako sam svestan da to može samo meni škoditi. Srećom, to se sad veoma retko događa što, valjda dolazi sa godinama i iskustvom.
P. VESNIK: Kako se na terenu i van njega slažete sa Farčićem?
POPOVIĆ: Veoma dobro. I pored svih igračko-ljudskih razlika, nas dvojica odlično sarađujemo i na terenu i van njega. Uostalom današnju generaciju Partizanovih košarkaša krasi — drugarstvo.
Ni Popović, kao ni Farčić, nije ponikao u Partizanu. Došao je iz Rijeke. Student je ekonomskog fakulteta, kome se, kako sam kaže, sada posvetio ozbiljnije i sa vidljivim rezultatima u indeksu.
Farčić i Popović su dijametralno suprotnih profila. Počev od fizičke konstrukcije preko temperamenta do sitnih razlika. kao što su — ruka kojom se služe pri šutu, ili čak i način izvođenja slobodnih bacanja („Fare“, jedini u zemlji šutira penale sa dve ruke odozdo.).
Ipak, Farčić i Popović sa vidnim uspehom igraju u istom timu, čak i na istom mestu. I, to je jedan od razloga što je košarka danas kod nas i u svetu veoma popularna jer u njoj svoj specifičan izraz može naći i čovek visok 180 i onaj 215 cm. U košarci ima malo ograničenja i grubosti, više majstorstva i duhovitosti. Tu dolaze do izražaja petorica momaka vidno suprotnih osobina i navika čiji svaki pojedinačni pokret prerasta u najdivniji sklad i monolitnost.