TRAGOM DOKUMENATA I LEGENDI
U prošlom broju smo rekli da paradoks svoje vrste predstavlja činjenica da je Partizan u deceniji najdublje krize doživeo najveći priliv navijača, pogotovu u Beogradu, i da je to njegova najveća pobeda u periodu 1965—1975 godine. Sa ove, naizgled misterije, veo je lako skinuti i dokazati da paradoksa u stvari nema. Jer popularnost jednog kluba u najširim masama ne nastaje prekonoć, niti je rezultat jednog sportskog podviga, trofeja ili uspešne sezone, već se zida kamen po kamen tokom duge istorije kluba. isto kao što ne zavisi od jednog kriznog ciklusa (makar on bio i 10 godina dug) već od decenija i decenija njegovog postojanja i niza najraznovrsnijih faktora. Tako je bilo sa svim velikim svetskim klubovima u prošlosti, pa je tako i sa FK Partizan koji je u toku minulih 30. godina postojanja sigurno izborio sebi mesto u tom elitnom krugu.
Ovaj, naizgled paradoksalan priliv navijača, koji se odigrao baš u pomenutom periodu najdublje oseke (1965—1975), logična je posledica senzacionalnih podviga i trijumfa generacije koja je prethodila — legendarnih Partizanovih „beba“ — koja je prva u zemlji uspela da ostvari šampionatski het-trik i što je još impozantnije da se na međunarodnoj areni vine do najviših visina do kojih je, u 50. godina dugoj istoriji jugoslovenskog fudbala, ikada dospeo jedan naš klub: do finala Kupa evropskih šampiona 1965 godine)!
Više i od samih rezultatskih podviga, „bebe“ su doprinele regrutaciji hiljada i hiljada crno-belih navijača (pogotovu u Beogradu) svojim autohtonim poreklom. Ponikli gotovo svi iz 6eogradskih škola, sa beogradskih poljana, iz beogradskih četvrti i ulica, iz Partizanove fudbalske škole i kuće — bili su najautentičniji predstavnici našeg glavnog grada i zakleti privrženici crno-bele boje kojom su dojeni od malih nogu! A kao što nas čitava fudbalska prošlost uči, svi veliki klubovi sveta su vezani za gradove u kojima su locirani, za kvartove i gradske četvrti u kojima su njihovi asovi i vedete ponikli. U doratnom budimpeštanskom Kipeštu svi su navijali za istoimeni klub, za dečake iz tog kvarta s kojima su se družili, učili školu, pikali po poljančićima. Slično je bilo i sa Ujpeštom i Ferencvarošem ili sa slavnim bečkim klubovima: Admirom, Rapidom, Vienom, Hakoahom i drugim. Pojavom braće Čebinac, Vladice Kovačevića, „Šoleta“, „Vasketa“, „Julke“ i njihovih drugova sa beogradske „kaldrme“, Partizan je okrenuo novu stranicu u svojoj istoriji: od tog trenutka pa do danas postao je i ostao najautohtoniji beogradski klub. Zar je onda čudo što se u međuvremenu broj Beograđana koji se opredeljuju za „crno-belu“ klupsku boju gotovo udeseterostručio.
No, nepravedni bi bili prema prethodnim generacijama (pogotovu takvih velikana kao što su bili Bobek, Čajkovski, Zebec, Milutinović, Belin i dr.) kada bi mimoišli njihov ogroman doprinos opštenacionalnoj popularnosti FK Partizan. Time bi izneverili fudbalsku istoriju i osnovne aksiome fudbalske popularnosti: trofeje, tradicije i mitove.
Gore pomenute komponente su osnovne u formiranju simpatija navijača. Na njima je prevashodno sazdana popularnost velikih klubova, pa i Partizana. A one su plod napora svih generacija u istoriji jednog kluba. Naš „crno-beli“ klub ne samo da nije u njima oskudevao, nego je, naprotiv, uvek prednjačio i može se slobodno reći da je prebogat i raskošan trofejima, tradicijama i mitovima. U nastavku ove serije upoznaćemo naše čitaoce detaljno s neiscrpnom riznicom Partizanovih trofeja, sa njegovim najvećim tradicijama (koje imaju opštejugoslovenski značaj) i konačno sa njegovim mitskim ličnostima koje su mu pronele slavu širom sveta. Zato će ubuduće nadnaslov ove serije biti modifikovan: umesto „Tragom dokumenata i legendi“, kao do sada, glasiće — „Trofeji, tradicije, mitovi“!