TRENUCI KOJI SE PAMTE
Ivan Gubijan, dugogodišnji rekorder u bacanju kladiva i nosilac srebrne medalje sa olimpijade u Londonu 1948. svoj najradosniji sportski trenutak doživeo — u bioskopskoj dvorani! Šta se do godilo posle „presisavanja“ na treningu?
Ivan Gubijan je jedno od zlatnih imena jugoslovenske atletike, sportist veoma poznat u Evropi i čitavom svetu. Bio je više puta prvak Jugoslavije, Balkana, pobednik mnogih međunarodnih takmičenja. Ljubitelji bacačkih disciplina, sportski radnici i novinari pamte ga ne samo po velikim rezultatima — za njegovo vreme — nego i po stilu bacanja. Još od 1958. ne bori se na međunarodnim takmičenjima, ali i danas, kako sam kaže, aktivno baca kladivo. Učestvuje na domaćim takmičenjima, a ovih dana će se takmičiti i za Kup Srbije. Sportski as ostaje to i u svojoj 52. godini.
Šta se dogodi kad je čovek — dobričina?
Bio je Ivan Gubijan na mnogim velikim takmičenjima, na olimpijadama, osvajao trofeje, pobuđivao zanimanje stručnjaka i bacača kladiva za svoj stil, uspevao rezultatima. I mnogo, mnogo prijatnih dana, časova i trenutaka doživeo. Danima bi s njima mogao pričati, podsećati se, zabavljati sagovornika, pa i mlade učenike Vojne gimnazije koje sa žarom trenira. Ipak, za njega tužan događaj sa Olimpijade u Helsinkiju 1952. godine…
U to vreme Gubijan je bio, kako ističe, u „top-formi“. Da bi se prilagodio klimatskim prilikama, kakve vladaju u Finskoj, otišao je desetak dana ranije u s Helsinki da tamo trenira, da održi formu. Njegovi prvi treninzi bili su izvanredno posećeni, a njegov stil — četiri okreta — čiji je Gubijan tvorac, prava senzacija. Bacali su s njim na treninzima i bacači iz drugih zemalja, takođe asovi toga vremena. Ali, Gubijan je bio nenadmašan tih prvih dana na treninzima. Niko nije uspevao ni da mu se približi. Verovali su svi — Gubijan će nenadmašno pobediti.
Tada su počeli da ga opsedaju bacači, treneri, novinari. Dolazili su u logor, danju i noću. Saletali ga, tražili da demonstrira svoj stil, da baca, da ga gledaju, da ga podržavaju, snimaju. Gotovo iz dana u dan je to tako išlo.
„A ja“, priseća se Gubijan, „kao druželjubiv čovek i dobričina nikome nisam hteo radoznalost da uskratim. Išao sam na treninge preko svake mere, pa mi se to i osvetilo…“
Bez osećaja mere Ivan se za nekoliko dana preopteretio i fizički i psihički. Izbačen je iz one odlične forme sa kojom je došao. I to sve zbog toga što je hteo da bude prijatelj, drug svakome. Svi su očekivali da na Olimpijadi bude prvi, a dogodilo se gotovo nemoguće: bio je tek — deveti!
„Jednostavno — ‘presisao’ sam na tim silnim treninzima u želji da svakome učinim zadovoljstvo i otuda je došlo potpuno razočaranje. Celog života me to grize. Mogao sam biti prvi, da sam bio mudriji. Na kraju sam ostao bez medalje.“
Posle Olimpijade svi bacači kladiva otišli su na zajedničku turneju po skandinavskim zemljama. Opet je Gubijan bio onaj stari, u svim mestima je pobeđivao, bio je ispred svih osvajača medalja! Ali to mu nije bila satisfakcija.
Priča o filmu kupljenom — za devize
Sportisti kao i svako drugi ne mora da doživi svoje najlepše trenutke na poslu za koji se životno opredelio. Ni Gubijan ih nije osetio ma borilištu. Naprotiv, najlepše sportske radosti doživeo je gledajući film o bacanju kladiva — u kome je on bio „glavni junak.“
Bilo je to koju godinu posle Olimpije u Helsinkiju. U zgradi Difa okupila se svetska atletska elita. I takmičari i treneri. Iz brojnih zemalja. Za svaku atletsku disciplinu prikazivan je po jedan film, pa se o stilu i uspesima, o daljem usavršavanju vodila debata. Išlo se tako od discipline do discipline. Kad je došao red na kladivo — pojavio se film o Gubijanu i njegovom stilu bacanja! Brojni snimatelji snimali su ga na treninzima, na bacanjima u Londonu, Helsinkiju, na gostovanjima po Evropi. On nije ni pomišljao da će neko nekad od toga praviti film. A taj film, kao i drugi koji su za tu priliku prikazivani, kupljen je u Londonu, za devize. To su znali svi Jugosloveni učesnici ovog svojevrsnog simpozijuma. Znao je i Gubijan. Ali, da postoji i film u kome Gubijan demonstrira svoj stil, mnogi nisu znali. Zato je nastao i neuobičajen žagor u početku prikazivanja filma.
„Pazi, pa mi smo kupili film za devize, film o tebi, a ti si među nama“, obraćali su se drugovi Gubijanu i čestitali mu. „Još bolje bi bilo da nam ti sve ovo ‘naživo’ demonstriraš!…“
Tada, a naročito kasnije, Gubijanu se počelo razgaljivati srce. Oslobodio se one more koja ga je progonila iz Helsinkija, zbog ispuštene medalje i pobede. Sad je ipak bilo sigurno da ga i svetska atletska elita priznaje kao prvog među najboljima. Za Gubijana je bilo najvažnije što je njegov stil dobio takvo priznanje. Kad nešto čovek stvori, kad se toliko godina upinje da se to prihvati i doživi uspeh, onda je to odista nezamenljiva zadovoljstvo. Gubijan je posle ovoga doživio lično satisfakciju za razočaranje u Helsinkiju.
Njegov stil se održao. I svetski rekordi su na taj način postizani. Pa i sam Gubijan, na Balkanskim igrama 1956. godine u Istanbulu, tim stilom bacio je kladivo sa rezultatom koji je te godine bio najbolji na svetu!
„I danas neki stručnjaci tvrde da nisu potrebna ‘četiri kruga’ za bacanje kladiva. Kažu — biološki to sportisti ne mogu postići. A ja tvrdim: uvešće se i „peti krug“ i to onda kad se dimenzije prostora za bacanje izravnaju sa dimenzijama za bacanje diska. To je sigurno i taj stil će doneti novi svetski rekord“, samouvereno dodaje Ivan Gubijan.