Svemir Đorđić opet među nama: Po odsluženju vojnog roka ljubimac publike vratio se na svoje mesto — u tim kome svim bićem pripada. — Kako je Đorđiću bila ugrožena igračka karijera? — Od Čepina, preko omladinske reprezentacije, do Partizana. — Kako to Svemir može da postigne gol direktno iz kornera…
Navijači sa vatrenog „juga“ zovu ga „Španac“. I oni, u ovim Partizanovim nerodnim godinama, rado vraćaju sećanje na turnir u Valensiji i utakmicu sa Indepedienteom, kada je Partizanova polutka primila loptu negde oko sredine terena; u slalomu vatrenog flamenga „nanizao“ je par protivničkih začuđenih fudbalera i sa trideset metara razornim šutom pogodio sam rogalj! Neponovljivi gol, španska publika, koja poseduje vrlo osetljivo čulo za lepo, listom ustaje na noge i dugo aplaudira u zanosu; protivnički igrači su napravili špalir, dugo pljeskali čarima loptačkog trenutka i majstorstvu, tako da je utakmica bila prekinuta pet minuta! Zatim je isti igrač po desnoj strani idealno centrirao, da bi minut docnije pogodio stativu… I tako — čitavo veče. Od tada ga zovu „Španac“.
Mora da ste se dosetili, te vragolije, taj majstorluk delo su Svemira Đorđića, koji se nedavno vratio sa odsluženja vojnog roka i, odigravši veoma kvalitetno par utakmica, poneo naziv — trenutno najboljeg veznog igrača „crno-belih“. To je pomalo i čudno, uz podatak da Đorđić nije igrao još od novembra 1973. godine.
„Tačno od tada“, kaže Svemir, „jer me je tad Damjanović potpuno udaljio iz tima, nisam bio čak ni rezerva, bio sam otpisan. Drago mi je da sam ovim dobrim igrama demantovao sve skeptike na čelu sa Damjanovićem. Inače, u vojsci sam redovno trenirao sa fudbalerima „Mačve“ i koristim ovu priliku da zahvalim mojim bivšim starešinama koje su mi izašle u susret po pitanju treninga. Poslednjih mesec dana pred skidanje uniforme sa mnom je radio i trener Atanacković, tako da sam brzo dostigao željenu formu.“
Onizak je, ali vedra duha i odmerene reči. Prijatan je sagovornik, rado govori o Partizanu i o svojim planovima. Kaže, voli Partizan pre svega, ostaće u njemu dok oseća da može da izmamljuje aplauze sa „južnog“ dela stadiona. Nedavno se uselio u novi stan, tako da je rešio najbitnije pitanje budućnosti sebe i svoje porodice. Samo, napominje, jedno mu je žao: što ova generacija nije osvojila bar jedan značajniji trofej, da ih navijači pamte po dobrom…
Od Čepina do Beograda
Rođen je u Čepinu kraj Osijeka, nikad se nije patio u mladosti, a od malena je umeo da uradi sa loptom sijaset toga, što njegovi vršnjaci nisu mogli. Počeo je u lokalnom Proleteru, dok ga na pionirskom turniru u Boru nije zapazilo dalekovido oko Miljana Miljanića i — ubrzo je zaigrao u omladinskoj reprezentaciji naše zemlje, zajedno sa Katalinskim, Aćimovićem, Mutibarićem, Trifunom Mihajlovićem… Navijao je od malih nogu za Partizan i želja mu je bila da pristupi „crno-belim“, ali — 1966. Vujadin Boškov je bio preduzimljiviji i Đorđić oblači dres novosadske Vojvodine. Naredne sezone je u Kupu evropskih šampiona pružio niz odličnih igara, protiv Admire, Atletika, Seltika. Loptao se u onoj zlatnoj generaciji novosadskih momaka skupa sa Takačem, Trivićem, Pantelićem, Neštickim, Savaćem…
Sudbina ima čudne puteve i metode svog delovanja. Umešala je svoje prste i u slučaju Svemira Đorđića i — ovaj momak 1968. godine prelazi u Partizan. Igrao je još u vreme Ćurkovića, Hošića, Radakovića, Katića, Kovačevića. Tako, u grubim potezima, izgleda loptački životopis Svemira Đorđića.
P. VESNIK: Kakvu ste situaciju zatekli po dolasku iz JNA?
ĐORĐIĆ: To su bili trenuci izlaska iz primetne depresije i beg sa ponora dna tabele, gde je ekipa dospela u prvom delu šampionata. Drugovi i trener Kaloperović su me primili sa puno poverenja, dospeo sam u zdravu sredinu, pogodnu za plodan rad. Smatram da gro zasluga za izlazak iz krize pripadaju, naravno pored svih igrača — treneru Kaloperoviću i Simonovskom.
P. VESNIK: Ambicije u narednom prvenstvu?
ĐORĐIĆ: Vraćaju se Bjeković i Cvetković, tu će biti još neko igračko osveženje kao recimo Đurović, tako da ćemo imati jači tim od današnjeg i idemo na suvi vrh tabele. U svom prvenstvu težimo što boljem plasmanu i — pobedi nad Crvenom zvezdom sledeće nedelje.
P. VESNIK: S kojim ste igračima najbolje sarađivali na terenu i koje ste najradije gledali?
ĐORĐIĆ: Najbolje se dopunjujem sa Bjekovićem, ne mali broj golova smo dali iz dva poteza. Najviše su me impresionirali svojim fudbalskim umećem Skoblar, Toza Veselinović i Bečejac.
Skica za igrački profil
Igra veznog igrača na samo njemu svojstven i lagan način tako da se gledaocu čini da je sve što on izvodi lako i lepo poput pitke dečije pesme. U igri se služi obema nogama, dribling je doveo do savršenstva, dribla pritom u dubinu. Dakle korisno i lepo u isti mah. Današnji fudbalski poletarci to ne znaju, malo će koji od njih to ikad i znati, jer njih uče samo da trče po zacrtanim linijama a ne i da igraju, njima se fudbal pokazuje na demonstracionoj tabli. Elem, Đorđić ima snažan, precizan i originalan šut, lopti daje veoma jak felš tako da, bukvalno, beži od protivničkog golmana. Ne retko daje golove i sa trideset metara.
„Svema“ — kako ga drugovi zovu — ima i svoj specijalitet: šut na gol iz kornera (u Jugoslaviju to jedino još radi Nikezić iz Vojvodine)…
„Još ranije sam tako dao gol Spartaku iz Subotice, a i nedavno Sarajevu, mada je golman loptu izbacio kada je ona već bila u golu, a sudija ‘zaboravio’ da svira pogodak“, objašnjava Đorđić.
Poseduje dobar pregled igre uz veliki radijus kretanja, lako i mekano se kreće, menja tempo i pravac kretanja vrlo brzo i tako izbacuje protivnika iz ravnoteže. A, koji su mu nedostaci?
„Igra glavom!“ odmah naglašava Đorđić. „Ja to nikada nisam ozbiljnije vežbao, mada se to moglo popraviti; sad — šta je tu je. Kao kuriozitet navodim podatak da sam par golova dao upravo glavom: Radničkom iz Niša i iz Rešica, Crvenki… Bečejac je, recimo, moje visine a u igri glavom je bio nenadmašan. Eto šta se sve radom može postići i popraviti“, rekao je na kraju Đorđić.
Šta reći umesto zaključka? Možda samo to da je istinski fudbalski majstor, koji se nije probio u vrh elite našeg fudbala, Đorđić — mogao daleko da dogura. Ipak, takvi igrači, poslednji izdanci fudbalskog romantizma uklopljeni u „industrijski fudbal“, igrači koji uživaju u lepoti poteza — dugo se pamte, njihova originalnost ostaje u sećanju, ostaje u nadimku — „Španac“.