O jednom gorućem problemu „crno-belih“: Partizan je uvek u svojim redovima imao reprezentativne čuvare mreže, a danas se ne zna ni ko je prvi golman
Pred put u Belfast ugledni beogradski nedeljni list „Tempo“ organizovao je u klubu Politike prijem za članove naše reprezentacije. Između novinara i reprezentativaca razvio je prijatan razgovor. U jednom krugu centralna ličnost bio je Ognjen Petrović, naš najbolji golman. Ukazivalo se na to koliko je teška i delikatna uloga čuvara mreže, jer se greške tog igrača ne mogu popraviti. Samo jedan kiks igrača na tom odgovornom mestu i ode napor celog tima.
„Najbolji primer šta za jednu ekipu znači golman pokazuje danas Partizan“, rekao je Olja Petrović. „Za mene je to tim koji ništa ne zaostaje za onim vodećim, čak mislim da je bolji od Crvene zvezde. Ali, eto, Istatov i Milić nemaju dovoljno samopouzdanja, igraju sa strahom i to ih sputava.“
Tada neko od novinara reče: „Da je Partizan u ovom prvenstvu imao na golu Petrovića ili Svilara sada bi bio tamo gde su Vojvodina i Zvezda. Jer su osam do deset bodova „crno-belima“ uskratili baš Milić i Istatov. A koliki je to hendikep za jednu ekipu nije potrebno posebno naglašavati“.
Sve najbolji golmani
Od svoga osnivanja Partizan je uvek imao vrsne čuvare mreže. Franjo Glazer je bio golman evropskog formata, jedan od najboljih čuvara mreže svih vremena. On je bio prvi golman tek osnovanog tima. Njega je zamenio njegov imenjak — Šoštarić, takođe golman vanserijske vrednosti.
Šoštarić je bio klasični čuvar mreže. Branio je na liniji. Bio je elastičan, hitar, posedovao je mačji instinkt, brz refleks i imao izvanrednu tehniku hvatanja lopti. U svoje vreme bio je standardni golman državne reprezentacije. Zatim je gol Partizana branio Slavko Stojanović. Bio je lep kao antički bogovi. Visok, crnomanjast, stasit. Priroda ga je obdarila punim rukama: snagom lepotom, mišićima rimskog rvača, telom koje buja od snage i talentom. Bio je golman poverenja, velike hrabrosti i pravog golmanskog nagona. Bio je godinama nezamenljiv vratar jedne sjajne generacije Partizana u kojoj su suvereno vladali majstori lopte kao što su bili Bobek, Miloš, Zebec, Čik i ostali. Stojanović je često oblačio i dres reprezentacije.
Zatim se na onoj nezaboravnoj utakmici sa Real Madridom (3:0) neočekivano pojavio na golu jedan golobradi dečak, za širu publiku sasvim nepoznat. Tada niko nije slutio da će to ime pripasti istoriji jugoslovenskog fudbala a ne samo Partizanu. To je bio Milutin Šoškić! Deceniju jednu Šole je bio neprikosnovena ličnost „crno-belih“ i standardni golman državne reprezentacije u kojoj je proslavio i zlatni jubilej.
Šoškić nije bio samo veliki golman, već i — čovek. Topao, istinoljubiv, prisan, skroman i druželjubiv bio je miljenik ne samo drugova iz ekipe već i publike. Ozbiljan, radan, sav predan fudbalu voleo je klub onom čistom ljubavlju ničim nepomućenim osećanjem da mu je Partizan druga porodica. Bio je autoritet za protivnika, sudiju, gledalište. Njegovo ime nikada nije bilo vezano za bilo kakav incident. U trenucima kada su se u Partizanu lomili odnosi i prijatelji prestajali to da budu „Šole“ nikada nije gubio kompas. Imao je pred očima samo klub i hteo je da mu svi verno služe, a lične ambicije svih oko njega bile su mu strane.
Velikog golmana nasledio još jedan veliki čovek i vratar — Ivan Ćurković. Za razliku od emotivnog Šoškića mladi Mostarac je bio neobično stabilna ličnost. Čvrstih nerava, izrazito talentovan i izuzetno inteligentan Ćurković je učinio da se Šoškićev odlazak u inostranstvo ne oseti na dramatičan način.
Velika praznina
Da je nekim slučajem svojevremeno Vasović bolje procenjivao pa da je Svilar sada na golu Partizana serija velikih golmana bila bi nastavljena. Na žalost, to se nije dogodilo pa je nastalo lutanje: Furtula, Milić, Istatov i opet sve iznova. Danas se ne zna ko je prvi čuvar mreže „crno-belih“.
Zlatan Milić je golman sa minimalnim brojem utakmica „u nogama“. Bez takmičarskog iskustva, još ne formiran. Imao je pred sobom Ćurkovića kao pravi uzor, ali takav način odbrane gola zahteva veliko iskustvo. Milić to nema, pa je ostao negde na sredini: nije postao drugi „Ćure“ a nije ostao ni staromodni „linijaš“. To što je ostao neodređen morao je da plati ceh. Razume se, ne samo on, nego mi njegov klub. U nekoliko prilika dobijao je šansu, ali se nije naturio trenerima.
Blagoje Istatov je došao u Beograd kao već zreo golman, ali neškolovan. Brani nagonom, talentom, refleksom ali ne i lukavstvom i razumom. U njegovoj igri ima malo racionalnog. Često pogrešno procenjuje, ponekad se i uspava, pa pruža manje nego što mu talenat dozvoljava da domaši. Nije se iskazao u punoj meri. Sad ponovo ima šansu. Možda poslednju, onu pravu, životnu. Da li će je iskoristiti — pokazaće ovo proleće.
Ovo što smo napisali ne znači da smo hteli da pomoću živih uspomena, na koje ponosni, zaboravimo jednu sadašnjost. Naprotiv hteli smo da jednom otvorenom problemu priđemo za novinarske strane, kroz retrospektivu. To što smo ostali bez velikih golmana ne znači da smo prazni kao mehur od sapuna, ali ni Milić ni Istatov nisu vratari koji bi mogli da donesu pobedu, da spreče poraz i okrenu utakmicu u korist svoga tima. Naprotiv, često su bili i direktni krivci za izgubljene bodove. Međutim, treba reći da su oni dobili šansu u trenutku kada je ceo Partizan za tri oktave slabiji od onog što smo mi navikli da vidimo, pa je i to na određen način umanjilo njihovu vrednost i usporilo afirmaciju.
Danas Partizan nema golmana koji navijače dovodi u ekstaze radosti. Ostaje nam da se nadamo, da iščekujemo i da verujemo da će jedan od ove dvojice ili neko treći vratiti Partizanu ono što je nekad imao: golmana koji će braniti i boje reprezentacije. A tada će drugačije Partizan stajati na tabeli. Jer, golman i ostali igrači ne leže na istoj liniji važnosti. To su „crno-beli“ najbolje osetili!