Komentar utakmice Hajduk — Partizan 2:2 (2:1): „Crno-beli“ su još jednom potvrdili da su ekipa veće moći nego što to pokazuje plasman na tabeli
Tradicija nepobedivosti Partizana u Splitu sačuvana je. Jedini tim koji tokom nepune tri decenije ima pozitivan skor sa Hajdukom na utakmicama pod Marjanom uspeo je i pre tri dana da uzdignuta čela napusti borilište ostavljajući Splićane da se pitaju: kako ova ekipa može da bude u sredini tabele kada ni po čemu ne zaostaje za onima u vrhu, pa čak ni za vodećim na tabeli!
Možda je i u tome čar fudbalske igre što se može dogoditi da i ekipa nesumnjive vrednosti bude loše plasirana, da svoje latentne moći ne iskaže na terenu, već se batrga između onog što može i onog što ostvaruje, a tu je veliki raskorak.
U nedelju je u Splitu Partizan u prvoj trećini utakmice delovao nekako uplašeno, bio je sav sklupčan oko svoga gola, kao tim bez potrebnog samopouzdanja. Onda je Žungul postigao svoj prvi gol i kao da je to dovelo do oslobađanja energije Paunovića, Vukotića i ostalih. Partizan je izišao iz svoje ljušture i straha i prestao da se brani: počeo je da igra! Odjednom je uspostavljena ravnoteža snaga na terenu.
Vukotićev izjednačujući gol sledio je krv u žilama vatrenih navijača domaćeg tima. Odjednom je utihnuo ceo stadion. Svima je bilo jasno da sa Partizanom nema šale bilo da se bori za vrh ili tavori negde u sredini tabele. Kao bolesnik koga je prestala da trese groznica i oseća kako mu se vraća snaga tako je i Partizan izgledao posle prvog primljenog gola kada je počeo da igra, da se nadmeće i pokazuje koliko zna i ume.
Taj trgnuti, samosvesni Partizan valjda je ovog proleća, baš na najtežoj utakmici, potvrdio da su njegove skrivene snage mnogo veće nego što to misle sami igrači, pa i njihov trener Kaloperović. Možda će baš ova utakmica biti onaj prelomni trenutak, pa će u finišu prvenstva „crno-beli“ pokazati punu meru svoje vrednosti.
Toma Kaloperović, kao i Toza Veselinović iz Vojvodine, ne pripada onoj grupi naših vodećih trenera koji iz straha od poraza pribegavaju defanzivnom načinu igranja. I sami kreativni kao igrači okrenuti su napadu, slobodnoj stvaralačkoj igri, pa zato smemo da verujemo da će Partizan, sad kada je lišen svih strahova, pokazati svoje pravo lice. To bi bilo neophodno zbog navijača a i zarad novog prvenstva u kome će, nadamo se, Partizan ponovo voditi glavnu reč.
Mnogi su spremni da remi u Splitu pripišu tradiciji; da u tome vide neko psihološko opterećenje za domaći tim kada pred sobom ima ekipu Partizana. Ali, to nije pravilna ocena. Tradicija je nešto o čemu se misli i razgovara pre utakmice, a na terenu se sve zaboravlja i želi samo jedno — pobeda! I upravo zato što su Splićani žarko želeli taj bod, uspeh „crno-belih“ dobija pravu dimenziju. Jer, ne treba zaboraviti: Hajduk je dao šest igrača za utakmicu u Belfastu i taj neuspeh je u najvećoj meri pripisan slaboj igri onih koji su činili kičmu državnog tima. Osim toga domaćini su imali i još jedan motiv: svoje opasne gonioce — Vojvodinu i Crvenu zvezdu. Sve je to otežavalo posao igračima popularne beogradske ekipe i tim više treba čestitati gostima na uspehu.
Bilo bi preuranjeno već sad reći: Partizan je izišao iz krize! Međutim, može se tvrditi da je došlo do radikalne promene u načinu igre, planu i organizaciji. Naglašeno se oseća da sad Partizan svoju igru okreće u pravcu napada; da traži rešenja kroz igru i nadigravanje i da želi da u kolektivnom dejstvovanju sačuva individualne vrednosti svakog člana. To je najsigurniji put da Partizan dobije svoj stil igre; da ekipa ima fizionomiju, jer se samo tako može popločati put ka uspesima u seriji. Ako je splitska utakmica vesnik toga, onda svi možemo biti zadovoljni.