Kada nesreća uveća prijateljstvo: Zavišić nije zaboravio svog sobnog i fudbalskog druga, Zorana Racića, koji ovih dana očekuje novu operaciju. — Zahtev za smanjenje kazne Hatuniću — gest pred kojim bi pocrvenela i madam Pompadur
Došli su u velegrad sa raznih strana, a združio ih je fudbal. Ilija Zavišić se rado priseća negotinskih poljana, po kojima je jurio za loptom vasceli dan. Zoran Racić je iz Ivanjice dospeo u Partizan. Željan loptanja, drugarstva, afirmacije… Slučaj im je ukrstio puteve i darovao nerazdvojno drugarstvo. Stanovali su zajedno, umorni se sa treninga vraćali u omalenu, ali svetlu i čistu sobu tu, iznad Slavije. Obojica su upisali Višu ekonomsku školu, da u budućnosti ne bi obijali pragove tražeći posao sa kvalifikacijom „bivših fudbalera“.
Pozitivan napor biva nagrađen, pre ili kasnije. Zavišić je postao standardni član prve ekipe redovno nosi „crno-beli“ dres. Ubrzo i Racić nalazi sebe i svoj „kutak“ u odbrani Partizana. Sada im je omogućeno da druguju i na zelenom polju, nigde kraja njihovoj radosti. Ali…
Uvek se nađe neko „ali“. Nerado vraćamo storiju prošlosti na utakmicu sa Slobodom u Beogradu, kada je Jusuf Hatunić brutalnim startom slomio nogu Zoranu Raciću. Obe kosti su prsle na tri mesta.
To je bilo pre šest meseci. Iznajmljenu sobu na Slaviji zamenila je bela bolnička na Banjici. Ipak, Zoran nije pao u očajanje, nije klonuo duhom. Ostao je vedar, pun vere u ljude iako su mu naneli ogromnu bol. Želi i sprema se da opet potrči travnatim terenom stadiona JNA, ali i da dobije diplomu. Njegov drug ga često posećuje u bolnici. Jedan vandalski start „đonom“ nije uništio čisto drugarstvo, samo je ukrao deo sportske radosti tom mladom čoveku.
A Hatunić? Kazna neigranja u trajanju od godinu dana smanjena je (gle čuda) na osam meseci. Sada se opet žalio i očekuje i drugo smanjenje (zar je moguće!?). Racić ovih dana očekuje i drugu operaciju. Onda opet nošenje gipsa, pa dug period rehabilitacije. A Hatunić će nastaviti da „igra fudbal“ i lako će (ako već i nije!) zaboraviti da je uništio deo mladosti svom kolegi po profesiji. Mi nećemo zaboraviti!
… Došli su u Beograd iz Ivanjice i Negotina da se loptaju, uče, raduju i — žive. Pokušali su da im otmu ozarenu mladost i drugarstvo. — Nisu uspeli. Zoran Racić je jači od ove povrede, prebrodiće to i otisnuće se u nemirne životne tokove. Radovaće se svakom viđenju sa svojim drugom, možda će mu samo, ponekad, lice prekriti mrgodnost: setiće se — Jusufa Hatunića.