Partizanov vesnik

List sportskog društva sa najvećim tiražom u SFRJ

Navijač dostojan imena Partizan

od

u ,

Potpredsednik Skupštine JSD Partizan drug Lukač napisao je ovaj članak u listu NIN. Zamolili smo druga Lukača da proširi svoje razmišljanje sa temom o navijačima dostojnim imena Partizan. — Evo tog teksta!

Staro je sportsko pitanje odnosa i uticaja u trouglu igrači-sudija-publika. Znamo i to da takvi uticaji mogu biti pozitivni ili negativni. Ali nikada nije bilo sporno da je publika deo sporta, sportske igre, često njen najvažniji deo.

Šta to znači?

Sportske igre, naročito one u kojima se ostvaruje dodir ponekad sudar tela, na primer fudbal, košarka, boks, rvanje, imaju vrlo stroga pravila. U boksu je zabranjen udarac ispod pojasa ili u potiljak; ali u pravilima nije ništa rečeno o tome da je krajnje nečasno gađati na primer naprslu arkadu protivnika. Po tome se razlikuje viteški od prljavog borca.

U fudbalu ima desetine sitnih poteza koji stoje na samoj granici (ne)dozvoljenog. Samo savladavanje sebe kada te igrač opsuje, uvredi, sa ciljem da te izazove, ili kada te namerno udari, dok se sudija okrenuo, to je isto toliko bitna svrha sporta koliko i baratanje loptom ili postignut gol.

Cilj je sporta dakle, u postizanju rezultata ali i u vaspitanju sportiste. Ne želimo da sa osnivačem olimpijskih igara De Kubertenom uveravamo da je „u sportu važno učestvovati a ne pobediti“. Važno je i pobediti ali u okviru pravila i u sportskom duhu. Jer, samo se tako stvaraju duhovno, fizički i društveno zdrave, skladne, uravnotežene ličnosti.

Ako postojanje pravila u sportu, i više od toga poštovanje ličnosti protivnika i sudije predstavlja osnovu na kojoj počiva sport, onda se postavlja pitanje kakvu u tome svemu ulogu imaju navijači.

Jasno ja da su o navijači deo sportske igre. To znači da od njih očekujemo fer-plej, objektivnost. Treba li reći da je psovka, uvreda, provokacija, da ne kažemo bacanja flaša na igralište, ali grupu navijača, ponašanje isto toliko nespojivo sa sportskom publikom koliko i sa sportistima ili sudijom.

Treba sići iz oblaka pobožnih propovesti i idealizovanja; zato recimo da smo svesni da u sportskoj borbi ljudi dostižu granice strasne želje za pobedom. U tome i jesu iskušenja sporta. Sudar želja protivnika uzbuđuje, do belog usijanja, a traži od sportiste da se savlada. To što odbija nečastan i opasan zahvat prema protivniku, jer je sve samo sport a ne rat, to je onaj viši cilj sportskog treninga i utakmice. Iz tih iskušenja sporta, iz tog sudara dobra i zla, nagona i samosavlađivanja, iz te dijalektike izlazi sportista kao bolja ljudska ličnost.

Ako zahtevamo od naših sportista sportsku vrlinu, oni od nas očekuju navijački fer-plej. Nemamo prava u ime ljubavi za sopstvene klupske boje da tražimo od svojih igrača viteštvo ako sopstvenim držanjem na tribini u tome ne podržavamo.

MI i ONI nedeljivo smo vezani zakonima sporta i njegovog duha. Zato što poznajemo burna osećanja koja izaziva sportska borba podržavaćemo jedni druge u trenucima slabosti. Zato što nosimo ime „PARTIZAN“ zato što mu i u sportu želimo da damo vrednosti koje je to imao u trenucima kada se stvarala istorija, mi Partizanovi navijači želimo da postanemo primer klupskog patriotizma u visokom sportskom duhu. Želimo da navijači budu ravnopravni sudionici u trouglu sportista — sudija — publika. Sa takvom publikom, utakmice naših ekipa ostaće i u pobedi i u porazu ona škola ljudi kojom sport dostiže svoj krajnji cilj — vaspitanje novog čoveka našeg vremena!

Najveći trenutak fudbalskog događaja sezone, dvoboja „Partizana“ i „Crvene zvezde“ nije se dogodio u areni između dvadeset dvojice igrača podignutih, za 90 minuta, do statusa polubožanstva.

Umesto da krenu sa igrališta, pošto je utakmica završena, igrači „Crvene zvezde“ u razdraganom trku stižu pred „sever“ da pozdrave, da se poklone, zapravo, svojoj „tvrđavi“ iz koje su im mahali hiljadama klupskih zastava i transparentima sa javnim ljubavnim izjavama. Nikada gromkije i promuklije urlanje nije izražavalo nežnija osećanja: „Zveeee-zda“…! „Zvezda“! Zvezdaši se zatim vraćaju prema tunelu za izlazak sa fudbalskog terena koji je na domaku druge tvrđave, spuštenih „Partizanovih“ zastava i skinutih crno-belih kapa. Ledeni muk. Samo da ne poleti neka flaša, psovka! I odjedanput aplauz. Kome, zašto? Dvadeset hiljada Partizanovaca, onih okorelih što svojim devojkama u najstrasnijem trenutku kažu „volim te kao ‘Partizan’“, ispraća sa stadiona igrače „Crvene zvezde“.

To nadrastanje navijačkog, to uzdizanje sportskog, taj dokaz zrelosti posle najljućeg razočarenja — taj aplauz imenovao je drugog pobednika večitog derbija: mladu „Partizanovu“ publiku.

Još pre nekoliko meseci ti žestoki posmatrači nisu shvatili da „voleti ‘Partizan’ kao oči svoje“ kako to kaže njihova ratnička pesmica, ne znači mrzeti „Zvezdu“; da sport nije rat do istrebljenja, a protivnim neprijatelj. Sastanci igrača, košarkaša i fudbalera „Partizana“ sa navijačima, njihovim „vođama“, i „delegatima“, u kojima su Kićanović, Dalipagić, Bjeković, Vukotić ponavljali su da su oni drugovi sa zvezdašima, hajdukovcima, veležovcima… da nema dakle razloga da oni — navijači to ne budu sa protivnicima. Izjave, javna diskusija, pisma čitalaca, jedna poduža kampanja u „Partizanovom vjesniku“, listu društva, doneli su usred sportskog poraza etičku pobedu! Onaj aplauz „Partizanovog osinjaka“ pobedničkom timu „Crvene zvezde“.

Može li se više postići od nadrastanja samog sebe?

Može li se ma šta više poželeti od zaraze plemenitog primera?