KROZ NAŠU LUPU
U velikim stvarima ljudi se pokazuju kako im pristoji a u malim onakvi kakvi jesu. U razmaku od sedam dama imali smo dve mogućnosti da stručno rukovodstvo i igrače Partizana vidimo u velikim i malim stvarima; u trenucima kad su gubili derbi i onda kad su igrači Vardara vitlali sudiju Vujeca po terenu. U oba slučaja bili su pravi sportisti.
U meču sa Crvenom zvezdom u prvih 20 minuta bili su bolji, superiorniji i nadmoćniji tim. Imali su i nekoliko prilika za gol. I onda, kad se to najmanje očekivalo, došao je šut Sušića, prvi gol i — šok. Još grogirani od tog udarca Đurović, Pejović i Ivančević pobeđuju sami sebe i Zvezda vodi sa 2:0. Zatim se Savić bez napora upisuje u listu strelaca. To je već odviše — 3:0!
Za 30 godina gledali smo preko sto utakmica „večitih rivala“. I skoro nikada nismo videli da se poraženi tim držao sa više sportskog častoljublja nego što je to bilo sa ovom generacijom fudbalera Partizana. Bez i jednog grubog nasrtaja, faula, varnice ili bilo čega. Poraz je primljen mirno. Dugo su oba aktera, pa i gledalište, očekivali preokret. Bjekovićev gol je probudio te nade. Bilo je i prilika. Onda je došao četvrti gol i sve je odjednom splasnulo. Sve, osim viteškog držanja.
Još psihološki nezalečeni od duboke rane iz derbija „crno-beli“ dočekuju gosta iz Skoplja. I prvih 45 minuta tajfun se sručio na gol Vardara. Šanse su se ređale kao na ubrzanom filmu. Jedna, druga, peta, sedma… A lopta kao da neće u gol. Bilo je gotovo tragikomično šta su sve propustili da iskoriste strelci Partizana. Nije hiperbolisanje ako kažemo da je iz mnogih situacija bilo teže promašiti nego dati gol. Ali, i to je fudbal. Možda su njegove čari baš u tome što dva i dva nisu uvek četiri.
I u 70. minutu te po svemu neobične utakmice sudija Vujec je dosudio jedanaesterac. Igrači Vardara gube svaku kontrolu: okružuju sudiju i traže da promeni odluku. Pri tome ga cimaju za rukav, vuku, vređaju… Ružna slika. U teren ulaze trener i sekretar Vardara. Više da smire svoje razjarene igrače nego da uvrede sudiju. Gledaoci protestvuju. Očekuju da će sudija prekinuti utakmicu. Za to vreme igrači Partizana su opet na visini. Daleko od svake gužve, mirni i zabrinuti. Višestruko: kako će se sve to završiti i da li će udarac sa bele tačke doneti i drugi bod. I kad se Grubješić spremao da izvede kaznu Bjeković je čučnuo i okrenuo leđa: nije smeo da gleda tu scenu!
Bjekovića nisu izdali nervi za taj jedan trenutak. Ne, on i njegovi drugovi su u te dve utakmice bili izloženi psihološkom opterećenju. Od njih se na svakoj utakmici traži da budu u punom zamahu; da sačuvaju prisustvo duha, nerve, da muški otrpe grubost protivnika i nepravdu sudija, da pobeđuju, izgaraju, da se bore i da ne posustanu. Taj psihološki pritisak je za igrače često teži i od protivnika od svakog fizičkog napora. To je svojevrsni teror za svaku ekipu koja je u vrhu i bori se za titulu prvaka.
U Banjaluci su naši momci osvojili dva boda u igri sa mnogo iskušenja. Opet su nervi bili na ispitu. I još jednom su pobedili sebe i — protivnika. Ohrabruje to što Vukotić i drugovi ne klize slepo u ono što iščekuje. Trezveni su i hrabri. U tome ih navijači moraju podržati. Nikad nije postojala takva homogenost između fudbalera i pristalica kluba kao što je to danas. Možda je i to zaloga onog krajnjeg uspeha koji svi želimo i očekujemo.