Anatomija jednog incidenta: Nemili događaj posle utakmice BEKO — Partizan predimenzioniran — Pogrešili su naši asovi — Zar smo tako brzo zaboravili sve ono što su dali jugoslovenskom sportu
Ima nečeg surovog u našem balkanskom mentalitetu; gajimo i stvaramo u svojoj sredini sportske idole („olimpijce“, kako ih je nazvao sociolog-kulture Edgar Moren, odnosno ljude koji stižu do Olimpa), mazimo ih i zalivamo medovinom, hiljade mladih se identifikuje s njima u periodu traženja suštine, ličnosti… A potajno, kao da jedva čekamo da dojučerašnje „ljude sa naslovne strane“ (Džajiće, Kićanoviće, Stekiće, Dalipagiće, Vere Nikolić, Parlove, Ćosiće…) vidimo u blatu, da ih gurnemo niže — da ne budu iznad nas… I tako, gradimo i rušimo, volimo i mrzimo u isto vreme; ponosimo se i zavidimo ljudima koji su okusili slatku i bljutavu reč u isto vreme: slava. Dokle će tako ići? Možda sve do onog dana kad kultura bude ispred standarda.
Kapiten Latifić
Događaji posle utakmice OKK Beko — Partizan podigli su prašinu koja se još uvek nije slegla. Ovaj tekst, treba to odmah napomenuti, nema pretenzije da brani postupke Kićanovića, Latifića ili Dalipagića. Ponekad u životu treba i progutati nešto, biti iznad sitnog provociranja, psovki, malih sportskih pakosti. Pomenuta trojica to nisu mogla i verujemo da im je odmah posle incidenta, kad su emocije splasnule, bilo jasno da se tim putem ništa ne dokazuje. Ali, ovaj događaj izbacio je u prvi plan i neke druge „strane medalje“, nešto iz čega će samo inteligentni izvući pouku.
„Svoje igrače ne želim preko štampe da opravdavam, niti da nalazim krivce, jer se sve videlo posredstvom tv-ekrana“, kaže o pomenutim događajima trener Ranko Žeravica. „Međutim, porazilo me je pisanje velikog dela štampe o tom „incidentu“ kako kažu, jer je čitavom slučaju data boja koju nema, predimenzioniran je! Palo je u štampi mnogo teških i uvredljivih reči („… dokazao da zna da se uličarski tuče““ za Latifića, „tuča kakva se ne pamti pa košarkaškim terenima“…) Da uzmemo samo primer Latifića, da ne govorimo o reprezentativcima Kićanoviću i Dalipagiću pošto se zna šta su oni dali našoj košarci. O Goranu Latifiću, izuzetnom čoveku i sportisti, veoma malo reči je utrošeno u štampi dok je nizao uspehe: bio reprezentativac, dugogodišnji je član Saveza komunista, četiri godine je kapiten tima izabran od igrača, student trećeg stepena ekonomije i tako dalje. Za sve to vreme o njemu kao pozitivnom primeru malo je pisano, ali odjednom posle meča sa OKK Bekom o njemu se govori sa nipodaštavanjem…
„I ljudi sa televizije“, nastavlja Ranko, „umesto da ponavljaju događaje posle utakmice, bolje je da su to vreme ustupili kakvom pozitivnom primeru, kakvih je mnogo. Ovako, treba znati da Kiću i Praju oponaša na hiljade dečaka u svemu i da će neko od tih mladih ljudi naći nešto pozitivno i u udaranju… Ja sve to o Latifiću posmatram i sa te strane.“
Efekat kazni
„Ovaj slučaj nije uneo nemir u naše redove“, kaže na kraju Žeravica. „Mi razgovaramo o svemu i tu se prevashodno čuje reč igrača. Mislim da je ovaj eksces trebalo da donese vinovnicima uslovne kazne, ne zato što nisu zaslužili druge, već što se dosadašnja praksa uslovnog kažnjavanja pokazala pozitivnom. Ako se ne varam, prošle sezone Plećaš je bio uslovno kažnjen i kasnije je bio vrlo primeran, čak i pozitivan u tom pogledu.“
Dalipagićev slučaj ima i „predistoriju“.
„Još dok je bio aktivan igrač Đurović je imao nešto protiv mene“, priča Praja. „Na utakmici sa Bekom, sedeo je u prvom redu i sve vreme mi upućivao najpogrdnije psovke, koje ne priliče nikome, a posebno ne učitelju dečaka od desetak ili više godina. Posle meča on nije ušao da smiruje igrače oba tima, kako je napisano u nekim listovima, već da se razračunava. Naišao sam na njega u toj gužvi, ponovo me je u razgovoru opsovao i … ostalo ste videli. No, pored svega, svestan sam da nisam smeo to da učinim“, priča Praja, koji inače važi za jednog od najprimernijih igrača lige, psihofizički jaku ličnost koja teško gubi „kormilo iz ruku“.
Tako, diglo se i preterano prašine oko čitavog „slučaja“, a lako se mogao i sprečiti: da su sudije na vreme zaštitile Kićanovića.
„Postoje arbitri koji žele da zaštite reprezentativce u igri“, priča Praja, „a ima i onih drugih, koji žele neku svoju „sudijsku istinu“ i pravo da iskažu baš na najboljim igračima. Mene lično, da ne pominjem loše primere, sviđa se suđenje Jakšića, Čengića, Belegua, nekad Beloševića…“
Poslednji događaji pokrenuli su niz tema o kojima bi trebalo razmišljati. Ponešto i menjati. Nije sve u kažnjavanju igrača. Već i ovo što su ovi mladi ljudi doživeli i čemu su ovih dana bili izloženi — dovoljna je kazna za njih.