Uoči drezdenske utakmice: U revanšu „crno-bele“ očekuje agresivan i nervozni protivnik, pa se lako može dogoditi da nervi odluče ko će u drugo kolo
Pred igračima i navijačima Partizana sad predstoji još 90 minuta stravične borbe. Nemci su ambiciozni, žele međunarodnu afirmaciju, nadaju se i iščekuju trijumf.
Odmah da kažemo da je naš tim u velikoj prednosti. Naravno, pod uslovom da igra samouvereno i inteligentno. Tačnije, mora se poštovati Mladinićev taktički plan, igrati najdoslednije onako kako igra bude postavljena.
Beogradska prednost od dva gola ne sme biti anulirana! Za tim većeg internacionalnog iskustva i kvaliteta to ne sme da bude iskušenje. Realno, Partizan je bolji tim. Naravno, bolji uvek ne pobeđuje. Ali, prednost je takva da se smemo nadati najboljem.
Na prvoj utakmici Partizan je igrao odlično. Nije navijačko uljuljkivanje tvrdnja da su „crno-beli“ nestankom struje prekinuti baš u trenutku kad su bili u najvećem zamahu, posle drugog gola, kad je protivnik bio razbijen, skoro grogiran.
Nad tom slučajnošću, tim vis majorom, ne vredi tugovati. U ostalom, da nas je neko pre utakmice pitao kakav bismo rezultat želeli sigurno je da bi nam 2:0 bilo ono što nas čini mirnijim pred revanši.
Sad kad to imamo javljaju se sumnje: da li je to dovoljno. Smelo tvrdim da jeste. Za takvu kategoričnost imamo jaku podlogu: protivnik mora igrati na sve ili ništa. To je napadačka igra u kojoj je odbrana dosta proređena. U tome se krije velika šansa za naš tim.
Pogubno bi bilo kad bi naši igrači to zaboravili. U Drezdenu moramo imati najmanje dva špic igrača (Zavišić, Santrač), mada bismo bili još mirniji i sa trećim (Prekazi), malo skrivenijim, ali zato opasnijim i manje čuvanim igračem.
Za punu bezbednost našeg gola dovoljno je da se branimo sa sedam igrača. Sve što je preko toga narušava organizaciju igre, fudbaleri jedan drugome smetaju, postajemo pasivan tim, protivnik nas sabija pred gol i nastaje „bubanje“ lopte, najgori od svih načina odbrane.
Ako igrači Partizana budu gospodari svojih nerava onda nema mesta strepnji. Čak i pod tom pretpostavkom da će se protivnik služiti i nedozvoljenim sredstvima, mi ćemo se plasirati za sledeće kolo.
Borota, Stojković i Hatunić bi trebalo da budu ono što su pre 12 godina u Mančesteru bi li Šoškić, Rašović i Vasović. Glavni teret će pasti na njih. Naravno, neće biti ništa lakše ni ostalima. Ovo je dvoboj u kome će svaki igrač imati da da svoj obol dobrom rezultatu.
Đurović, Živković, Pavković, Klinčarski… svi će oni nadmašiti sebe i učiniti da u sredu Jugosloveni budu ponosni na njih i Partizan.
„Bunker“ je negacija fudbalske igre. Tome pribegavaju nemoćni. Ante Mladinić se odavno deklarisao kao stručnjak pravilne orijentacije, dalekovid, hrabar i tačan u procenama. Sigurni smo da on neće tražiti od svojih igrača da misle samo na to kako da odbrane prednost iz prve utakmice. Tražiće gol!
Pre nekoliko godina kad je Mladinić bio selektor naša reprezentacija u Kardifu bila je u istoj situaciji. Tada sam bio na sastanku selektora sa igračima. Mladinić nas je sve oduševio. Postavio je igru tako inteligentno, smelo i samouvereno da je svoju sigurnost preneo i na igrače. I „plavi“ su uspeli! Tako će biti i sa Partizanom. Verujemo u Mladinića i igrače!
I ako ima i najmanje sumnje, onda su one vezane za sudiju, za mogućnost da previde grubosti, lukave i vešte faule pri duelima u čemu su Nemci pravi majstori. Samo bi uz asistenciju arbitra domaćini mogli da odu dalje. Drugačije ne!