„Okrugli sto“ „Partizanovog vesnika“: Imamo generaciju mladu, talentovanu i radnu
Odlazak A. Mladinića, novi stručni štab i perspektive fudbalskog kluba bila su glavna pitanja naših čitalaca zbunjenih pljuskom izjava koje su zamagljivale vidike svojim protivurečnostima.
Upravo ta pitanja postavila je redakcija našeg lista predstavnicima fudbalskog kluba Partizan: Nikoli Lekiću predsedniku Predsedništva, Ljubi Potkonjaku, Predsedniku IO, Savi Mandiću, članu Predsedništva, Florijanu Matekalu, novom šefu Stručnog štaba, trenerima Aleksi Atanackoviću, Vladimiru Kovačeviću, Milutinu Šoškiću i kapitenu Nenadu Stojkoviću. „Okruglom stolu“ prisustvovala je veća grupa članova raznih tela, predstavnici Klubova prijatelja Partizana, igrači i treneri.
Petnaest dana živeli smo u rašomonskom nedoumicama. Što je bilo više izjava a bilo ih je u neizmernim količinama — sve je bilo manje jasno zašto Ante Mladinić odlazi iz „Partizana“. Uvek na raspoloženju na meti novinara, Mladinić je bio citiran više no neki drugi trener za ceo svoj vek. Toliko su navodili „njegove reči“ da je on sam u dve prilike izjavio pred forumima FK „Partizana“, kako je često, prečesto pogrešno navođen.
Posle mnogobrojnih pisama i telefonskih poziva redakciji o tome „šta je bilo i šta će biti“ „Vesnik“ je održao sa predstavnicima fudbalskog kluba razgovor za okruglim stolom. Tri pitanja su bila na dnevnom redu:
- Zašto je Mladinić u stvari otišao?
- Kako se stručni štab organizovao?
- Kakvim snagama raspolažemo i šta očekujemo?
Ante Mladinić je za pet godina — od malo poznatog učitelja omladinskih selekcija — postao najpopularniji trener. Uspesi sa reprezentacijom, pa spektakularna ostavka sa oreolom otpora poema Fudbalskom savezu, meteorski uspon sa „Partizanom“ i pad u jesen 1978. začinjen jednom neočekivanom ostavkom ovoga puta manje romantičnom obrazloženom od one prve. Sada kada su stišane bure, uzvitlane mnogo više u štampi i TV nego u „Partizanu“ pitamo predsednika fudbalskog kluba generala Nikolu Lekića o pravim uzrocima Mladinićevog odlaska.
— Namerno ne uzimam u obzir sve „izjave“ koje su se pojavile, i smatram samo verodostojnim navode iz Mladinićevog pisma Predsedništvu „Partizana“ i njegove reči pred tim forumom. Mladinić je naveo dva razloga za svoj odlazak: zdravstveno stanje, i nemogućnost da dovedemo tri vrhunska igrača.
Svom treneru ponudili smo pre svega lečenje gde on bude izabrao, uz prisustvo njegove porodice. Naime slučaj povišenog krvnog pritiska Mladinića po lekarskom nalazu predstavlja laku formu koja je posledica nervnog stresa — dugotrajne napetosti nažalost, neizbežne u trenerskom poslu. Nije dakle bila reč o težem organskom oboljenju. Mladinić našu prijateljsku ponudu nije prihvatio.
U drugoj spornoj tački, u slučaju dovođenja trojice vrhunskih igrača prosto, nije bilo moguće udovoljiti, zahtevu, jer bi klub morao da se upusti u „transakcije“ suprotne postojećim propisima i našoj čvrstoj odluci da radimo sve javno i da ne utonemo u kaljugu „dvostrukog morala“.
Ipak, nastavlja predsednik Lekić, u „Partizan“ su došla dva vrhunska igrača Santrač i Pavković. Uspeli smo da uz značajne žrtve stvorimo optimalne uslove za trening izgradnjom dva nova terena. „Partizan“ će imati prvi fudbalski teren od plastične mase a rekonstrukcijom Stadiona JNA i pun sportski komfor.
Uprkos tih uslova i naših iskrenih nastojanja, Mladinić — nama u klubu nije davao druge razloge i ostao je pri svojoj odluci da ode iz našeg kluba u martu 1979. godine. Mi ćemo se sa Mladinićem rastati uz poštovanje i iskrena drugarska osećanja koje zaslužuje trener i čovek sa kojim smo se dobro razumevali i sa kojim smo ispisali jednu dostojanstvenu stranicu u analima našeg kluba.
Sava Mandić, član Predsedništva i sekretar savetovanja komunista FK „Partizana“ izneo je svoje gledište o takozvanoj „krizi“ izazvanoj Mladinićevim odlaskom.
„Odlazak Ante Mladinića dobio je razmere „krize“ samo u novinarskim tekstovima; krize u „Partizanu nije bilo. Popularnost ličnosti i kluba, Mladinića i „Partizana“ ima i prijatnije ali i manje prijatne strane. Mislim na pažnju, preteranu pažnju štampe, RTV. Uporedite dva odlaska trenera: Gojka Zeca i ovaj Mladinića. Gojko Zec dobija neku vrstu otkaza kada je na službenom putu, na Svetskom prvenstvu u Argentini. Ali Zec je tih čovek, a novinari, valjda zato što je leto puno sportskih događaja, taj ćutljivi odlazak tiho ispraćaju.
U fudbalskom klubu „„Partizan“ postignuti su krupni početni rezultati u samoupravnom prestrojavanju, delegatskom organizovanju i idejno-vaspitnom radu. Na onoj mnogo citiranoj i komentarisanoj sednici „Partizana“, novinari su videli uglavnom „slučaj“ Mladinića. U stvari taj skup je, pre svega, bio obeležen otvorenom samokritikom svih struktura; odnosila se dakle i na rad funkcionera-amatera i na stručni štab. Zapisnik sa te sednice lako bi dokazao da je ipak jednostrano prikazana u javnosti i da je problem trenera u očima izveštača potpuno zasenio konstruktivne diskusije o društveno-sportskoj problematici. Pošto je klima u klubu sada smirena sa zadovoljstvom mogu da konstatujem da je naš rad zasnovan na pozitivnoj idejnoj osnovi, da su naši odnosi, mislim na odnose između sportskih radnika i stručnjaka otvoreni i drugarski. Lakoća kojom smo se, posle potpuno neočekivanog poteza šefa stručnog štaba prestrojili u hodu bez potresa, bez pukotina u našim organima najbolji su dokaz za to što tvrdim: da imamo zdrav duh u kolektivu.
Ljubi Potkonjaku, predsedniku Izvršnog odbora postavili smo pitanje kako je izvršeno „prestrojavanje u hodu“.
„Odlazak Ante Mladinića došao je neočekivano, a njegove razloge teško bismo mogli smatrati potkrepljenje realnim činjenicama. Ali ljudski, mi smo morali uvažiti takvu odluku kojoj je prethodio naš iskren napor da nađemo drugarsko i sportsko rešenje. Kada je postalo jasno da Mladinić ne želi dalju saradnju morali smo se okrenuti sutrašnjici jer smo pred svojim savestima, pred prijateljima „Partizana“ i pred sportskom javnošću odgovorni za kontinuitet klupskog života, i nadam se, visokih sportskih rezultata.
Na čelu Stručnog štaba stoji iskusni stručnjak, učitelj generacija „Partizanovih“ igrača Florijan Matekalo. On je bio vaspitač gotovo svih mlađih trenera koji danas rade u „Partizanu“ Šoškića, Miladinovića, Kovačevića, Damjanovića, a bio je šef čak i Mladiniću u „Hajduku“. Taj naš stručni štab i sam je mlad ali je već sakupio značajna iskustva. Ne želim da budem rđavo shvaćen, ali ovaj štab će, za razliku od ranijeg, raditi izrazito timski i to će biti njegov pravi kvalitet. Mi ćemo u organima fudbalskog kluba imati neprekidno pred očima da je naša ekipa mlada, toliko mlada da ne bi smela da bude bespoštedno bačena u bitku za najviši plasman. Imamo strpljenja i imaćemo ga jer smo sigurni u sutrašnjicu ovog tima. Uvereni smo da će i naši navijači posvedočiti isto strpljenje za naš mladi tim, a visoki rezultati, pojaviće se uveren sam, čak i pre nego što stručnjaci oprezno prognoziraju.“
Šef Stručnog štaba Florijan Matekalo počeo je svoj monolog time što je konstatovao da svaki trener koji započinje jedan posao obično govori sve najbolje o svojim saradnicima i igračima. Ali, rekao je Matekalo, „ovoga puta reč nije o formi već o dubokom uverenju koje delim sa celim stručnim štabom. Ja nisam čovek od mnogo reči, pokušaću da budem čovek od pravog rada, pa ću kazati samo to da sam već do sada vrlo uspešno radio i u punoj saglasnosti dejstvovao sa svojim mladim saradnicima koje znam gotovo iz njihovih dečačkih dana. Takmičarska ekipa koju danas imamo, to je ekipa nada jer je izrazito visokog individualnog kvaliteta. Zaključak o daljem pravcu dejstva je jasan: to je rad, ali u atmosferi mirnog razvoja, bez forsiranih ambicija, bez pogubne žurbe.“
Nenad Stojković novi kapiten tima imao je očiglednu potrebu da podrži Matekala. „Bez veštačkog optimizma, pre ove nove etape, želim da podržim uverenje druga Matekala sa dva-tri argumenta: tim kojim raspolažemo vrlo je kvalitetan, ali je vrlo mlad. Mi želimo a zato imamo i snagu volje, a verujem i talenat, da se afirmišemo kroz tim „Partizana“. Pitanje je međutim, koliko će trajati taj „period sazrevanja“. On će biti verovatno ubrzan jer nas je situacija, gotovo gurnula u ozbiljnu sportsku odgovornost. Ali taj razvoj će biti utoliko brži ukoliko bude manje pritiska da bude brz.“
Veteran Aleksandar Atanacković živeo je sa svim generacijama „Partizana“ od dana njegovog osnivanja. On ovu generaciju smatra najradnijom koju je ikada video U „Partizanu“, a video ih je sve; ona ima oba osnovna preduslova za uspeh: talenat i radne navike — ovi mladići odista vole da treniraju“, kaže Atanacković.
Vladimir Kovačević, veliki „poslovođa“ „Partizanovog“ tima od pre 15 godina smatra da je „najvažnije da se ustanovi — šta želimo u doglednom periodu. Plasman… koliko visok u prvenstvu, u Kupu: I ranije, kada je Mladinić došao — priseća se Kovačević — rečeno je da ćemo se zadovoljiti četvrtim-petim mestom na tabeli iz istih razloga koje i sada spominjemo: opasnošću od forsiranja uspeha. A onda je došla šampionska šansa, borba za svaki bod. I šta se dogodilo? Zapostavili smo sazrevanje, uigravanje novih snaga jer je u toj situaciji izgledalo isuviše riskantno isprobavati mlade igrače. A ti mladi igrači tu se pridružujem Matekalovoj oceni — odista su neobično talentovani: u klubu danas igra ravno jedanaest omladinskih reprezentativaca. To je obećanje budućnosti i rezultata koje su dostizale i ranije velike „Partizanove“ ekipe. Sad je potrebno pre svega osloboditi se pritiska o jurišanju na visoko mesto — potrebno je raditi mirno, stručno i složeno.
Milutin Šoškić, veliki „Šole“, golman Partizana, reprezentacije svetskog tima; u potpunosti se slaže sa Vladicom Kovačevićem. „Naše načelo mora da bude radi strpljenje, ne samo sa našim mladim prvim timom već i sa svim mladim selekcijama koje nam osiguravaju širok i bogat izbor igrača za sutra… igrača vaspitanih u jednoj školi, „Partizanovoj“, kao što je to bio slučaj sa mojom generacijom. Mi smo posle velikih uspeha, u „Partizanu“, imali takoreći zakonomerne padove i to uvek onda kada smo opijeni šampionskim uspesima zaboravljali da negujemo podmladak-šampionske juniore koje će zameniti svoje odrasle drugove. Smatram dakle da istu pažnju moramo da posvetimo rezervnoj armiji mladih koliko i ovom mladom prvom timu; to je polisa osiguranja za budućnost bez padova kojih je nažalost bilo u našoj istoriji.
„Partizan“, koji tako uspešno kreira samoupravljanje, koji parolu o javnosti rada pretvara u stvarnost, ne može, ne sme da zaostane u stručnom radu. Samo oba faktora mogu doneti prave uspehe.
Vladimir Kovačević, hteo je samo da postavi pitanje predsedniku Društva: „Koliko smo mi u stručnom štabu (a zna se da pozicija trenera uopšte nije baš najsigurnija) „sigurni“ ako publika i uprava požele uspehe za koje objektivno još nismo spremni.
Nikola Lekić, predsednik FK odgovorio je: „Ako vi stručnjaci date obrazložene procene, ako kažete Predsedništvu i javnosti „bez štetnog forsiranja tima možemo da osvojimo poziciju između tog i tog mesta na tabeli“, onda ćemo vas podržati i mi, a čvrsto sam uveren i naši prijatelji koji imaju pravu sportsku kulturu. Radite svoj posao vredno i stručno, stvorite tim koji će igrati časno i sa zalaganjem, a naša će vas publika podržati kao što je to činila i do sada. Partizanovi prijatelji poznaju i osećaju svoju ekipu i nisu slučajno zaslužili naziv ne samo najvernije publike nego i publike sa pravim i dubokim poznavanjem fudbalskog sporta.
Omladinski reprezentativci:
- Zalad Rade, 1956.
- Nikitović Zoran, 1957.
- Varga Zvonko, 1959.
- Živković Zvonko, 1959.
- Prekazi Dževad, 1957.
- Đurović Borislav, 1952.
- Lazičić Vlada, 1959.
- Stojković Nenad, 1956.
- Miličić Zvonko, 1959.
- Radović Miodrag, 1957.
- Zulifić Zoran, 1961.