Još jednom o Mladinićevoj ostavci: Partizan je bio i ostaje klub velikog formata i šampionske moći
Ostavka A. Mladinića izazvala je u našoj sportskoj javnosti neuobičajene reakcije i komentare. Što je posebno simptomatično, u najvećem broju komentara jednostrano su interpretirani uzroci ove „demisije“ i to pretežno na štetu ugleda JSD „Partizan“. Uvereni smo da ne preterujemo ako kažemo da je mnogima ovaj „slučaj“ poslužio da pokažu koliko su „principijelni“ u svom odnosu prema sportskom društvu.
Ne, nameravamo da polemišemo sa takvima koji nas čekaju na „krivinama“, koji žive u lažnom uverenju da su savest našeg sporta i po tom osnovu pozvani da nam čitaju lekcije o sportskoj etici i o interesu jugoslovenskog sporta uopšte. Jednostavno, osećamo dužnost prema našim navijačima i prijateljima da damo neka objašnjenja kako bi mogli objektivno suditi o svemu što se dešava u sportskom kolektivu za koji su emotivno vezani, „Slučaj“ A. Mladinića ovom prilikom uzimamo ne radi toga što bi bio u našem fudbalu nešto do sada neviđeno, ili što bi se radilo o boljki karakterističnoj samo za naš fudbalski klub, kako nam je uzgred rečeno, tendenciozno pokušao imputirati urednik TV emisije „Indirekt“ Marko Marković, stavljajući se a priori na stranu ličnosti, na štetu kolegijalnih samoupravnih organa i tela našeg fudbalskog kluba.
Mladinić je hteo da ode
Za nas je Mladinićev slučaj praktično skinut s dnevnog reda. Ovaj priznati i neosporavani stručnjak je jednostavno /hteo/, a ne /morao/ da ode iz „Partizana“. Zašto? — to je pitanje za sebe. Iz suštine motiva i uzroka neminovan je zaključak da se Mladinić jednostavno poneo kao što su se ponašali mnogi profesionalni fudbalski treneri pre njega. I to ne samo u FK „Partizanu“.
Daleko bi nas odvelo kada bismo nabrajali sve primere fluktuacije trenerske „radne snage“ iz kluba u klub. Za samu pojavu opšte seobe trenera i njihovog relativnog kratkog radnog veka u jednoj sredini uopšte nije važno ko je — klub ili trener — inicijator raskida međusobnih obaveza.
Činjenica je da je za jedan broj ljudi iz ove struke samo problem kako se ubaciti u veliki klub, odnosno kako steći reputaciju trenera kluba u kojem se, po logici koncentracije kvaliteta igrača, ne može doživeti debakl. Sve drugo, reklo bi se, ide samo od sebe: slava, reputacija, publicitet u javnosti, novac… Što je posebno interesantno — suprotno svim društvenim kriterijima i moralnim principima, njihov ulog je često u potpunoj nesrazmeri sa onim što od društva dobijaju. Jer, biti nagrađen za svoj rad za 7—8 puta više od nacionalnog proseka, primati mesečno i više miliona starih dinara, biti neuporedivo ispred najbolje plaćenih kategorija građana, valjda pretpostavlja i odgovarajući stepen društvene odgovornosti, kako onih koji su za svoj rad tako neuobičajeno nagrađeni, tako i onih koji njihov rad vrednuju. U protivnom sve se pretvara u anahronizam i farsu i nespojivo je ne samo sa pozitivnim pravnim regulama, već i sa elementarnim moralnim normama.
Valja priznati — u sportu, posebno kada je o fudbalu reč, danas je teško, ili bolje rečeno nezahvalno biti „puritanac“. Ali to nikako ne može biti izgovor bilo kome ko radi u sportu da se ne bori za čistoću odnosa i u ovoj izuzetno značajnoj oblasti društvenog života. Društveno je neprihvatljivo, a u odnosu na milione poklonika sporta čak i uvredljivo, tolerisati dvojni moral onih sportskih radnika kojima se daje poverenje da obavljaju javne funkcije.
Slučaj dojučerašnjeg šefa stručnog štaba našeg fudbalskog kluba, koji se javno kune u vernost našim navijačima i privrženost mladićima kojima je bio učitelj, a kome sve ovo ne smeta da u jeku takmičarske sezone svima okrene leđa — samo je primer i razlog više da se zapitamo „kome, zapravo, zvona zvone“!?
Izuzetan, a po mnogima i jedan od najboljih fudbalskih trenera u našoj zemlji, A. Mladinić nas je još jednom, po ko zna koji put već primorao da se zapitamo: dokle će pojedinci u našem vrhunskom sportu manipulisati sa poverenjem koje im je od strane društva ukazano. Pri tome valja naglasiti — ovaj slučaj je samo posledica mnogih nerešenih pitanja u našem sportu, i, što je posebno zabrinjavajuće — očiglednog zaostajanja našeg samoupravnog prestrojavanja u ovoj društvenoj delatnosti.
Nema nenadoknadivih trenera
Očevici smo da se pojedinim funkcionerima u našem fudbalu daje izuzetan javni publicitet. Pripisuju im se mnoga svojstva i zasluge. Njihove ličnosti se uzdižu do kulta. Zahvaljujući publicitetu postepeno se pretvaraju u veličine ne samo po sebi već i za sebe. Sportisti, mladići koji stvaraju i uz koje su u svakoj njihovoj borbi stotine hiljada i miliona naših radnih ljudi i građana, kao da su u njihovim rukama samo „oruđe za rad“, sredstvo pomoću kojeg se stiču novac i ugled u društvu.
Niko razuman nije protiv toga da se rad i zasluge nagrađuju i novcem i društvenim priznanjem. Ali, isto tako je nedopustivo da se zloupotrebljava društveno poverenje, da se lični interes stavlja iznad društvenog.
Kada konstatujemo da je A. Mladinić hteo, a ne morao da ode iz našeg fudbalskog kluba — a to je pravo stanje stvari — moramo priznati jedno: dileme koje su njegovim postupkom izazvane ne bi uopšte bile dileme, ne bi bile „šokantne“, da su u našoj fudbalskoj organizaciji do kraja razvijeni i izgrađeni odnosi samoupravljanja. Prevedeno na jezik prakse to znači da odlazak jedne ličnosti ne bi imao nikakav privid krize da su sve strukture kluba — igrači, stručnjaci, radna zajednica, predsedništvo, izvršni odbor i, posebno, komunisti — kontinuirano delovali kao kolektivni subjekti odlučivanja o svim bitnim pitanjima značajnim za život i rad jedne tako velike sportske organizacije kao što je FK „Partizan“.
Mada su u JSD „Partizan“, što znači i u našem fudbalskom klubu — ovo možemo slobodno tvrditi — stvorene sve bitne pretpostavke za samoupravno ponašanje svih subjekata, iluzija bi bilo verovati da su sve navedene strukture i de fakto, time što postoje, proizvod samoupravne prakse. Da bi u svakoj odluci i svakom postupku od značaja za klub, na odgovarajući način bio prisutan stvarni interes kolektiva, uslov je da su sve strukture kluba dovedene u aktivan odnos u kreiranju politike. Samo u tom slučaju pojedinac može doći do punog izražaja, a da pri tom ne padne u iskušenje koja u sebi kriju fetiš „vlasti“ i slave. Ovo se podjednako odnosi na sportske stručnjake kada deluju izvan svojih usko stručnih zaduženja, kao i na pojedince koji rade u izvršnim organima kluba.
U svakom slučaju i u bilo kom obliku — liderstvo je nespojivo sa rukovođenjem U sistemu socijalističkog samoupravljanja.
Nema mesta skepticizmu
Smena u stručnom štabu fudbalskog kluba je izvršena. Ostali smo bez jednog vanserijskog stručnjaka. Međutim, i pored ove, za sve nas neprijatne činjenice, nema mesta skepticizmu. Garanciju za nove uspehe vidimo pre svega u mladićima koji nose crno-bele dresove, bez kojih se ni do sada nisu mogli zamisliti naši uspesi. Tvrdnju da je našim fudbalerima mesto u vrhu jugoslovenskog fudbala, zasnivamo, pre svega na činjenici da su u pitanju igrači koji su u poslednje tri godine dva puta zasluženo poneli naslov najboljih u zemlji.
Ma koliko stajala istina da imamo u proseku najmlađi tim u prvoj ligi, pa za toliko i manje iskusnu ekipu, ne zaboravimo da se u osnovi radi o igračima koji su se već dokazali. Dovoljno je navesti podatak da i u sadašnjem takmičarskom pogonu igra 7 do 8 igrača koji su osvojili šampionsku titulu pre dve godine (Đurović, Kozić, Stojković, Trifunović, Kunovac, Prekazi, Đorđević, A. Todorović), da su u međuvremenu u naše redove došli izvrsni Pavković i Santrač, i, najzad, da su svoju darovitost već potvrdili Klinčarski, Varga, Živković, Jović, Lazičić, Arsenović i Kovačević!
Nema razloga, takođe, da ne verujemo u novi stručni štab sa iskusnim Matekalom na čelu. Ne samo što su u pitanju ljudi čije je celokupno biće sazdano od Partizanovog tkiva, već se odista radi o kompletnim ličnostima za koje, što je posebno, ne postoje tajne fudbalske igre. Dodamo li svemu ovome nesalomivu armiju naših navijača i prijatelja, sa pouzdanjem možemo tvrditi — „Partizan“ će i sutra biti ono što je do juče bio: ekipa velikog formata i velikih mogućnosti.