Košarkaš o kome se govori: Boban Petrović često, zbog svog žestokog košarkaškog nerva i poštenog pristupa igri, nailazi na nerazumevanje sudija, protivnika, novinara, stručnjaka, ali je, nema sumnje, jedan od najboljih igrača Jugoslavije u ovom trenutku. — Violinu zamenio loptom i — pronašao sebe
Košarka je dinamičan i uzbudljiv sport — sport modernog doba, i u njemu nema mesta za flegmatične momke, bez žara i strasti za ovu igru.
Mnogim talentovanim igračima nedostajala je baš ta crta da bi se uspeli do samog vrha. Takvim zanesenjacima, „drogiranih“ košarkom, podosta se prašta, ali ne uvek, i ne uvek u pravo vreme.
Bilo je onih „nepismenih“ što nisu mogli da proniknu u sve tanane sfere i niti ovakvih duša, pa se strast za igrom i temperament, na primer, Kićanovića, Plećaša, Slavnića, Đerđe, podvodila pod nedisciplinu. Takav je slučaj bio sa Peterom Vilfanom, koji, po našem mišljenju, jedini može dostojno da zameni Kićanovića ili Slavnića u reprezentaciji. Njegov možda malo preterani žar komentarisali su ovako: „Mali se tek ispilio, a već zamišlja da je svemoguć“.
Ovakav tip asova, naravno, najčešći je tamo gde je najviše i potreban — na mestu plejmejkera, ali srećemo ga čak i među centrima. A najtipičniji primer je Partizanov mladi košarkaš Boban Petrović, čiji temperament pomalo odudara od njegove i visine, i mesta u timu, ali, dakako, unosi u njegovu igru taj novi i neprocenjivi kvalitet.
Nemirni mirni momak
Boban Petrović je visok 205 santimetara, ali „dvometraška“ pojava mu nije ništa oduzela od brzine i koordinacije pokreta: hitar je, spretan, maštovit i — neustrašiv.
Još kada je 1976. godine došao u Partizan iz kruševačkog Napretka, mladi Boban je dovodio u nedoumicu i saigrače i trenere i protivnike, u prvoligaške okršaje uleteo je bez kompleksa, spreman da „plane“, da se posvađa i sa drugovima i sa protivnicima, spreman, takođe, da udari i na poznatije asove i bez ikakvog kompleksa parira im u igri. Njegovu burnu prirodu bilo je u početku teško razumeti.
Boban nije mario ni za svoje godine, ni za premalo iskustvo, želeo je u vatru, u igru, koja ga je nosila i u kojoj se, što je normalno, često i zaboravljao. No, svakom iskusnom stručnjaku padalo je u oči da se ne radi o razmaženom „klincu“, svojeglavom i uobraženom, već o momku koji sa toliko ljubavi i s toliko poštenja prilazi svom poslu, da nije neočekivano to da ne može skrštenih ruku da se miri sa porazom ili sa nepravdom.
Boban Petrović je van terena miran momak, u stvari dugo već ne i momak, već dobar suprug i otac jedne devojčice, koji, ipak, živi od košarke i za košarku i čija je predstava ove igre čista, netaknuta, možda za neke i pomalo naivna, i zbog toga lako ranjiva na niske udarce, koji u poslednje vreme pljušte sa svih strana.
„Kako da ćutim?“
Kada bi sudija Matijević voleo košarku koliko i Boban Petrović, ne bi ga kaznio tehničkom greškom zbog onog šutiranja lopte, i ne bi, razume se, onako delio pravdu u sarajevskoj Skenderiji, pa je mnoge entuzijaste i mlade zaljubljenike u ovaj sport doveo u nedoumicu.
— Vrlo dobro znam da je trebalo da ćutim, to me godinama uče, ali kako to da uradim? Kako da prećutim kad te neko bezočno provocira i kvari ovu divnu igru. Odigraš jedan divan meču Zagrebu, opiješ hiljade i hiljade lepotom košarke, a onda nas neko iz desete busije vrati na zemlju, uprlja svu onu lepotu i draž vrhunske košarke — kaže Boban Petrović.
Ali, Matijević je samo epizoda, i to neprijatna, u našem najuspešnijem sportu, za Bobana Petrovića je pripremljena jedna od glavnih uloga. Bar tako tvrde poznati i stručnjaci, među kojima je i njegov sadašnji učitelj Reba Ćorković.
— Boban je vanserijski igrač, koji i u ovom trenutku ima svoje mesto u najboljem jugoslovenskom timu. U svakom slučaju, biće to reprezentativac, godinama — kaže on.
Petrović je već navlačio plavi dres sa grbom, u mladoj reprezentaciji i onoj na Spartakijadi. Putovao bi prošlog leta ponovo u SSSR, da se nije povredio.
— To nikako ne mogu da prežalim. Znate li šta za svakog igrača znači da bude u ekipi koja osvoji zlatnu olimpijsku medalju. Teško je verovati da ću to ikada doživeti — vajka se Petrović.
Dva metra Čarapana od glave do pete
Sjajni košarkaš, čija igra imponuje i u odbrani i u napadu, imao je, kao dečak, i druge preokupacije. Umetničke. Učenik kruševačke osnovne škole „Jovan Popović“ Boban Petrović (Ime Boban je pravo, jer je kum očekivao da će ga i kao Slobodana svi tako zvati) prilježno je učio sviranje na violini.
Da li možete lako da zamislite ovog visokog, eksplozivnog deliju sa gudalom u ruci? Teško, zar ne? Mladi Petrović je, ipak, svirao tako dobro, da je dva puta odneo lepe trofeje. Jednom prvi „violinista junior“ u Srbiji, bilo je to u Pančevu, jednom drugi, u Kruševcu.
Boban Petrović, žitelj Novog Beograda, i sada često uzme violinu u ruke i, onako za svoju dušu i za suprugu i kćerku, prevuče gudalom, sećajući se bezbrižnih dana kraj Rasine i trenutka kada su ga nagovorili da ostavi violinu i pokuša nešto „ozbiljnije“ pod koševima.
Da li se kaje?
— Nikakvo — veli on. — Voleo sam i sada volim violinu, ali još više košarku. Uostalom, košarka mi više leži, zbog temperamenta. Zamislite, da na koncertu odložim violinu i počnem da prigovaram dirigentu — smeje se Boban.
Boban je došao u Beograd, da bi mogao da napreduje u košarci. Pošao je u Zvezdu, ali se obreo u Partizanu. Nije mnogo trošio reči, pitao je samo može li da trenira. „Može, momak“, dobio je odgovor i evo ga na samom vrhu naše košarke. Violinista na krovu.
A ono o temperamentu?
— Šta ćete, tako je to. Niko ne napada one košarkaše koji igraju bezvoljno, koji se ne zalažu, zbog kojih publika napušta dvorane. Ni ja, verovatno, ne bih bio ovakav kakav sam da ne volim košarku, da nisam tako strasno zaljubljen u ovu igru — reče na kraju razgovora Boban Petrović.
Dok je odlazio onako stasit i sportski odeven, sa gotovo dečačkim kretnjama i hodom, nametnuo nam se zaključak.
— Dok je ovakvih zaljubljenika u košarku, biće i kvalitetne košarke u nas. Zar to najbolje ne dokazuju Kićanović, Slavnić, Todorić…