PARTIZAN U SVETU
Hroničari jugoslovenskog sporta, posebno hroničari fudbalskih zbivanja, uvek će se u svojim razmišljanjima vraćati na hejselsku bitku od 11. maja 1966. godine. Jer ona u istoriji našeg fudbala, a Partizana osobito, ima izuzetno mesto. A evo zašto.
Pre svega zato što je to bila najviša stepenica do koje je dospeo jedan jugoslovenski fudbalski klub. Podsetimo se: tada je Partizan izvojevao naziv najboljeg kluba na našem kontinentu! Put do tog istinskog podviga vodio je kroz velika iskušenja; valjalo je eliminisati najbolje klubove Čehoslovačke, Francuske, SR Nemačke, Engleske! A koliko je to bilo teško vidi se i iz činjenice da su Nemci već tada imali jednu od vodećih uloga u svetskom fudbalu (bili su i prvaci sveta, što će još jednom ostvariti!) Englezi će to ostvariti dve godine docnije, Čehoslovaci su bili bolji od našeg najvećeg uspeha (Čile, 1964). „Crno-beli“ asovi su, međutim, ubedljivo trijumfovali nad klubovima — perjanicama tih fudbalskih velesila!
Već sama ta činjenica je pribavila fudbalerima Partizana trajno mesto u istoriji jugoslovenskog klupskog fudbala. A da ne govorimo o činjenici što za deceniju i po nijedan naš klub nije ponovio taj uspeh!
Ali, kako bi rekao veliki Njegoš — „Čaša meda traži čašu žuči“. Tada su i „crno-beli“, posle nekoliko čaša meda, ispili svoju najgorču čašu žuči! Samo osamnaest minuta delilo ih je do osvajanja najvišeg vrha evropskog klupskog fudbala! Partizan je golom Vasovića u 54. minutu poveo, u toku čitavog meča igrao bolje, ali ga sportska kob ipak nije mimoišla. Dovoljna su bila dva trena nepažnje i da slabiji bude bolji: fatalni Real je golovima Amansija i Serena nezasluženo odneo pobednički venac koji je po svemu trebalo da pripadne Partizanu.
Ali za Partizan, pa i za jugoslovenski fudbal, ovaj poraz je imao dalekosežnije, tragičnije, posledice od gubitka trofeja Kupa šampiona Evrope u klupskom fudbalu.
„Hejsel“ je bio Partizanovo Kosovo!
Jer bila su to dva poraza u jednom meču. Prvi, rezultatski, znatno lakši od onog drugog. A taj drugi, personalni, bio je uvod u više od decenije dugu agoniju „crno-belih“! Toliko je, usuđujemo se reći, potrajala i agonija jugoslovenskog reprezentativnog fudbala!
Bio je to poraz koji je na tragičan način zaustavio najmoćniju generaciju naših fudbalskih majstora da se, možda, popne i do najviših visina svetskog fudbala. Nesrećno poraženi ti emotivni momci nisu mogli da otrpe nepravedni udarac sudbine i — predali su se! Bio je to početak kraja ekipe koja je činila okosnicu reprezentacije Jugoslavije i doprinela nemerljivo njenim do sada neprevaziđenim uspesima (olimpijsko zlato i četvrto mesto na svetskom prvenstvu !).
Tada, u Briselu, poslednji put su zaigrali zajedno Šoškić, Jusufi, Mihailović, Bečejac, Rašović, Vasović, Bajić, Kovačević, Hasanagić, Pirmajer…
Osipanje nekadašnjih „Partizanovih beba“ uzdrmalo je ne samo „crno-bele“ (njih najviše, razume se) već i jugoslovenski fudbal u celini. Poput „crno-belih“ mladića odlaze u svet i mnogi drugi asovi! Njihove zamene (ako ih je uopšte neko mogao dostojno zameniti?) dolaze teško i sporo. Jer ako nema uzora nema ni asova! Tako je započela višegodišnja era posta u jugo-fudbalu!
Briselski (ne)uspeh je, dakle, konačno mnogo manje od osvojene titule vice-šampiona Evrope, a mnogo više od jednog poraza!