IZ MOG ALBUMA
Od onog dana, 1945. kada sam prvi put video Bobeka, na nekadašnjem igralištu BSK-a (danas stadion JNA) pa do ovog današnjeg, u te tri i po decenije nalaze se dve sjajne sportske karijere — igračka i trenerska!
Stjepan Bobek je bio ingeniozan igrač! Autentični kreator. Sve je kod njega bila misao, tehničko savršenstvo, duh, elegancija… Dok je igrao centarfora, bio je golgeter Partizana i reprezentacije. U to vreme nije se igralo sa „brisačem“, centarhalf je čuvao centarfora. Jedan igrač za Bobeka nikad nije predstavljao prepreku. Čak i kad su ga čuvali oni najbolji i najoštriji, Bobeku je bio dovoljan samo jedan trenutak protivnikove nesmotrenosti i — lopta je bila u mreži.
Kasnije, kad je igrački sazreo, bio je konstruktor igre najvećeg formata. Golgeter je postao „paker“. Ali, koliko je u tim potezima bilo misaonosti, lukavstva, vrcavih, nepredvidljivih ideja i majstorstva teško je opisati. Jednostavno, Stjepana Bobeka je trebalo gledati i — uživati.
I najljući Partizanovi protivnici skidali su kapu Bobekovom majstorstvu, priznavali su mu ekstra klasu, samo su mu jedno zamerili — što ne nosi dres njihovog kluba!
Bobekovo vreme, to je zlatno doba evropskog fudbala. Još su tada igrači bili sve, za trenere se skoro nije ni znalo. Zato je fudbal bio igra a ne nadmetanje trenera. Kasnije je došla ona Hererina klica: fudbal je ostao bez duše.
Frane Matošić je simbol Hajduka, Rajko Mitić Crvene zvezde a Stjepan Bobek — Partizana. Ta tri asa nadmoćnije i bolje legitimišu svoje klubove nego bilo koji od onih veleigrača što su kasnije došli.
Bobek je imao sreću: bio je trener Partizana! I to ne trener prolazne vrednosti, već stručnjak za čije je ime vezan najveći trijumf „crno-belih“: tri uzastopne titule šampiona!
Kasnije je otišao u Grčku, opet je znao samo za uspehe. Vratio se u Partizan zajedno sa Bobom Mihailovićem, ali „zlatni tim“ više nije postojao. Ipak, za te dve godine Partizan je opet u vrhu: drugo i treće mesto.
Danas je Bobek šef stručnog štaba Vardara. Za njim su dve i po godine stalnog uspona Skopljanaca. U međuvremenu imao je ozbiljnu hiruršku intervenciju na srcu. U Hjustonu su rekli: posledica stresova. I savet — da ne sedi na klupi. Poslušao ih je tek kad je ponovo osetio da mu neka nevidljiva ruka steže srce. Ipak, ostaje do juna u Vardaru, zatim odlazi u penziju. To će ličiti na prijatan zalazak sunca… koji će dugo obasjavati igrača i trenera kakvih je uvek bilo malo u svim sredinama.