Događaji i pojave
Namera nam je bila da se na ovom mestu osvrnemo na ključnu utakmicu dvanaestog kola Prve „A“ lige košarkaškog prvenstva Jugoslavije. Utakmica Bosna — Partizan obećavala je izuzetan sportski doživljaj već samim tim što su se susretali bivši i najozbiljniji kandidat za budućeg šampiona.
Događaji na terenu (a, verovatno i izvan njega) sportsku vrednost svog meča gurnuli su, na žalost, u drugi plan režirajući jednu od neveselih epizoda našeg najuspešnijeg sporta! Utakmica od koje se očekivala simfonija majstorstva, maštovitost i lepota ove izuzetno dinamične igre — pretvorila se u svoju suprotnost do te mere da će se pamtiti samo po svojim tamnim stranama. Čak je i rezultat (104-92 za Bosnu) ostao u senci ove sportske drame.
Utakmica Bosna — Partizan, odigrana u Sarajevu 7. januara ove godine, imala je uistinu obeležje jedne tragikomične drame! Uloge su, čini se, ranije podeljene: tragične igračima „crno-belih“, komične njihovim suparnicima. Režiser ove „nezaboravne“ predstave, Ilija Matijević iz Zagreba, pri toj podeli uloga nije ni sebe zaboravio. Naprotiv: sebi je, protivno svim zakonitostima, dodelio glavnu ulogu! I odmah se videlo da je sebi namenio herojsku ulogu, ali je, s obzirom na ništavan glumački dar, učinio vodviljski tragikomičnom! A što se tiče dvanaestog aktera ove sportske (pardon—nesportske!) drame, Radića iz Šibenika, njemu je unapred dodeljena mala, epizodna, uloga, a on je i takvu ulogu slabo odigrao.
Ovaj košarkaški događaj, su, zahvaljujući televizijskom prenosu, mogli da prate milioni ljubitelja ovog sporta. Ali, po njegovom okončanju, mnogima je, verujemo, ostao gorak ukus u ustima. Tačnije svakom istinskom privrženiku poštene sportske igre. Jer ono što se zbivalo u toku 40-minutnog trajanja ove „utakmice“ pre je ličilo na sve drugo nego li na sport i sportsko viteštvo! Sve ja to bilo daleko od Kajoine definicije da je „igra sama sebi cilj“ a još dalje od Hujzingine tvrdnje da je „natjecanje u spretnosti, snazi i izdržljivosti od davnina u svakoj kulturi zauzimalo važno mesto“…
Nasilje nad sportom
Gledajući ono što na terenu prikazuju igrači Bosne i Partizana neupućeni gledalac ne bi, svakako, mogao poverovati da je reč o vrhunskim klubovima iz zemlje olimpijskih i svetskih šampiona u ovom atraktivnom sportu. Tog popodneva u „Skenderiji“ je samo jedan učesnik meča bio „atraktivan“ Ilija Matijević. On je svojom „igrom“ zasenio i danas najboljeg igrača amaterske košarke na našoj planeti Dragana Kićanovića!
Ovaj zagrebački „arbitar“ nas ja svojim deljenjem košarkaške „pravde“ neodoljivo podsetio na Švajcarca Dinsta, koji je davno postao sinonim sudijskog nepoštenja u sportu. Jer sve što je u tom meču činio Ilija Matijević bilo je upereno protiv igre i protiv valjane interpretacija pravila igre. Bilo je to uistinu brutalno nasilje nad sportom, flagrantno kršenje takmičarske etike, višestruka i bezobzirna povreda ljudskog dostojanstva.
Ne sećamo se, odista, da je nekada jadan arbitar bio u toj meri u centru zbivanja jednog sportskog događaja. Tu, zapravo, i nije bilo ničega što se dešavalo mimo njega; tog popodneva se zaista igralo onako kako je Matijević svirao! A svirao je nepravdu! To je lako mogao uočiti i čovek neupućen u pravila košarkaške igre.
Svirao je Matijević sve što bi mu se prohtelo, ove osim onoga što je, kao čovek zadužen da štiti Pravila igre, trebalo da svira! Puštala je njegova pištaljka zlokobnu muziku nepravde, ali tako da ona uništi ritam igre samo jednog tima Partizana!
Bila ja to neponovljiva seansa „sudijske“ lakrdije, prepuna bahatosti, nasilja, perfidije, mržnje… Matijević ja nemilice duvao u svoju pištaljku igrači „crno-belih“ su zarađivali penale na svakom koraku (Miško Marić čak tri za prva tri minuta igre), tehničke greške su dobijali i igrači koji ih nikada ranije nisu zaslužili (izuzetni, skromni Dragan Todorić), dobijali su ih i igrači sa klupe (Despotović)!
„Sudiji“ Matijeviću nije, izgleda, bilo dovoljno to što je svirao protiv „crno-belih“ gotovo neprekidno u toku igre (39 ličnih grešaka, a protivniku svega 25, četiri tehničke, a protivniku nijednu, četiri isključenja, a protivniku samo jedno!)
Zato je, valjda, svirao protiv Partizana i u trenucima kada je igra bila prekinuta: prisluškujući šta Despotović govori drugovima za vreme tajm-auta izrekao mu je diskvalifikaciju tako da nije bio u igri! Kićanoviću je dao „tehničku grešku“ po završetku utakmice (!?), jer nije hteo da mu se izvine za nekakav prigovor učinjen za vreme utakmice!
Zaista neverovatno, neshvatljivo, sramno i neponovljivo!
Posebna je priča Matijevićevo ponašanje: nadmeno se šepurio, činio nepotrebne gestove, prepune arogancije i nipodaštavanja igrača (treba li reći kog tima?), pretio i mlatarao rukama… A kada bi se kamera zaustavila na njegovom licu (ne obrazu!), činilo se da njegov izraz ne bi ostavio ravnodušnim po stručnjake za patologiju i neurasteniju ponašanja!
Matijević je ovim svojim „šou programom“ postigao vrhunac onoga što ga je „proslavilo“ u našim sportskim krugovima: drsko deljenje košarkaške nepravde na utakmici Partizan — Bosna 1977. godine, kada je pomogao obilato Bosni da dođe do svoje prve titule (Žeravica je i danas smatra svojom i Partizanovom!), sramno navijanje za Cibonu na utakmici protiv Kvarnera u Rijeci, kada je pod pritiskom publike napustio dvoranu ne završivši utakmicu, svesrdna „pomoć“ Metalcu usred Valjeva da ispadne iz lige…
Moglo bi se navesti još podosta grehova ovog Dinsta jugoslovenske košarke. Jedino nam nije poznato da se nekada ogrešio o zagrebačku Cibonu, čiji je igrač (malog dara i domašaja) zajedno sa M. Novoselom nekada bio.
Otuda nije ni čudo
Na temelju čega je trener Cibone tih dana davao izjave u proročkom stilu: Partizan gubi u Sarajevu, Partizan ne može pobediti Bosnu… Zašto sadašnji sastav Bosne, koji je od jedanaest do tada odigranih utakmica čak sedam izgubio, ne bi izgubio i utakmicu protiv do tada neporaženog Partizana, tima koji je bacio iz kolena čak i Cibonu, Zvezdu i Zadar na njihovim bunjištima!?
To, zacelo, zna samo Novosel! A, možda, i Matijević. Nama se, međutim, čini da bi takvo „objašnjenje“ imalo u sebi taman toliko sportskog rezona koliko je Matijevićevo suđenje u Sarajevu imalo sportske etike!
Ne želeći, naravno, da kvari prijateljstvo između starih drugova sa sportskih terena (to, zacelo, ne bi ni mogli) želimo samo da napomenemo: Matijević više ne mora da pati od kompleksa manje vrednosti u odnosu na Novosela. Jer on je uspeo sam ono što njegov prijatelj nije uspeo ni sa kompletnim timom Cibone i petnaestak hiljada grlatih navijača — da pobedi Kićanovića i drugove!
Ponadajmo se, ipak, da za takva „podvig“ teatralni Matijević više neće imati prilike. Ne, bar, da „trijumfuje“ nad Partizanom.
Drzak udarac sportu
Ali te večeri u „Skenderiji“ više od Partizana — izgubila je košarka! Cena ove prljave Matijevićeve rabote je, zacelo, mnogo veća od dva izgubljena boda uznemirenih i ozlojeđenih igrača i prijatelja sporta. O tome nećemo ovoga puta. Jer ne želimo da verujemo da se fudbalski i vaterpolo „maniri“ uvlače i u košarku. Plašimo se da do infekcije ipak može doći, ne samo zbog bacila Matijević…
Nevesela „sarajevska epizoda“ je već dobila svoj zvanični epilog: Partizan je izgubio bodove, Matijević je „zaradio“ najnižu ocenu, ali to nije sve. Ne za Kićanovića i drugove, ne za prijatelje ove igre. Ožiljci su ostali; mnoge neprijatnosti dugo će opterećivati dušu i savest istinskih privrženika košarke i sporta, uopšte. Ponajviše aktera ovog događaja (ne, naravno, njegovog „prvog aktera“ Matijevića!).
Dragan Kićanović će danas, desetak dana posle meča, reći „Ovako deljenje sudijske nepravde nisam doživeo u svojoj karijeri! I nadam se da neću, inače bih ostavio košarku“…
Smireni i uvek nasmešeni i prostodušni Borislav Ćorković, ne bez sete na licu, izjaviće: „Utakmica Bosna — Partizan nije počela u trenutku kada su igrači istrčali na teren već mnogo ranije… Kao što je utakmica pokazala sve naše sumnje su se obistinile na najdrastičniji način, naročito nesrećno izabran sudijski par, pre svega sudija Matijević, koji je direktno vezan za Cibonu. Što se tiče ponašanja naših igrača, ja ih potpuno razumem — tako nešto bi mogli da izdrže samo ljudi čeličnih nerava. A takvih nema…“
Vođu Partizanovih košarkaša nismo ni želeli da pitamo o tome, jer je njihovo ponašanje bilo neminovna posledica onoga što je Dinst — Matijević činio na terenu. Želeli smo da čujemo hoće li ovaj sarajevski šok obeshrabriti „crno-bele“.
Ćorković je uveren da sve to neće ostaviti većih, dalekosežnijih posledica na Partizanova košarkaše, Ne bar što se tiče igre u preostalih devet prvenstvenih kola…
Nadajmo se da je tako. Nadajmo se da će sportski duh trijumfovati nad demonima i mutivodama. U interesu košarke i sporta.