IZMEĐU ISTINE I ZABLUDA
U JSD „Partizan“ preduzima se sve da se sport brže uklopi u naše samoupravne tokove, ali postoje takvi „limiti“ koji se teško mogu probiti i da se, pri tom, ostane na nivou renomea koji sportisti Partizana imaju i uloge koju vrše, posebno u našem vrhunskom sportu
Bolest evidentna — traže se lekovi
Problem samoupravljanja i socijalističkoj etici podobnog organizovanja i usmeravanja sporta u nas, očigledno, nije sporedan problem u planu našeg opšteg društvenog razvoja. Ovo, uostalom, potvrđuju sve političke ocene i sva vaša politička opredeljenja i, snažnije od ovih — ogroman interes naših radnih ljudi i građana za sve sportske manifestacije i dostignuća u sportu.
U prethodnih nekoliko brojeva našeg lista, na ovom istom mestu, navedeni su, ili bolje rečeno — pokušano je da se utvrde „punktovi“ u složenoj strukturi organizovanja našeg društva u oblasti sporta, od kojih objektivno zavisi transformacija sporta u nas na osnovama socijalističkog samoupravljanja i društvenih merila svojstvenih socijalističkom samoupravljanju. Dijagnoza već sada hroničnog oboljenja jednog po svemu značajnog dela našeg društvenog tkiva se, međutim, ne iscrpljuje prostom identifikacijom „punktova“ i, uslovno rečeno — objekata na kojima su neophodne intervencije. Problem je, figurativno rečeno, u izboru pravnih lekova i odgovarajuće terapije. U konkretnom slučaju traži se model organizovanja našeg društva u oblasti sporta koji, dakako, ne mora biti čista negacija tzv. „zapadnog“ ili „istočnog“ modela, ali ni kopija ovih. U meri u kojoj kao socijalističko samoupravno društvo izgrađujemo nove društvene odnose i iniciramo nove društvene vrednosti. U toj meri se moramo boriti da i u sportu prevlada ljudska i humanitarna priroda ovog. A to će reći da u našem društvu bavljenje sportom ne može biti privatna stvar i problem pojedinaca ili grupa, ali ni područje svakojakih manipulacija birokratizovanih struktura društva, kojima sport u pravilu služi ne samo za samopotvrđivanje sopstvene (čitaj: birokratske) taštine, već, nažalost neretko i za ličnu političku pa i materijalnu korist.
Neefikasnost do sada pokrenutih inicijativa, pa i onih koje je pokrenuo SKJ da se naš sportski život bože usaglasi, kako po formi tako i suštinski sa našom jugoslovenskom društvenom stvarnošću, nije teško proveriti na primeru bilo koje naše sportske organizacije. Počev od onih osnovnih sportskih organizacija do širih asocijacija u sportu, samoupravno transformisanje sporta kao društvenog interesa, u smislu da aktivni sportisti i de fakto postanu subjekti odlučivanja i odgovornosti, odnosno nosioci odgovarajućih prava i obaveza, ide veoma sporo i zaostaje za interesom društva. Pritom imamo stalno pred očima praksu velikih sportskih organizacija i društava koje okupljaju naše vrhunske sportiste. Među ovima primer JSD Partizana je veoma indikativan…
U ovom najvećem jugoslovenskom sportskom kolektivu, koji je skoro po svim relevantnim pokazateljima, idealan uzrok naših uspona i padova i naših istina i zabluda u oblasti sporta, najreljefnije se prelamaju postojeće dileme. JSD Partizan je veoma poseban primer kako po osnovu svoje sjajne sportske prošlosti tako i po osnovu činjenice da deluje u najvećem gradu u SFRJ, u jednoj izuzetno razvijenoj urbanoj sredini. Nadalje, JSD Partizan je idealan indikator naših raskršća u sportu i po osnovu ogromnog broja radnih ljudi i građana, posebno omladine, širom zemlje koji su emotivno vezani za njegove sportiste, kao i po već stečenoj međunarodnoj afirmaciji. I, najzad, JSD Partizan je primer „po sebi“ (što su, uostalom, i mnogi drugi sportski kolektivi u našoj zemlji — Crvena zvezda, Olimpija, Vojvodina, Vardar, Budućnost iz Titograda i drugi) — po osnovu velikog broja sportista i sportskih disciplina koje primenjuju klubovi ovog gigantskog kolektiva (22 kluba sa preko 5.000 aktivnih vrhunskih sportista).
Upravo na osnovu ovakvih obeležja i karakteristika jedne od najvećih „proizvodnih“ sportskih organizacija u nas, moguće je njen primer uzeti kao primer od šireg društvenog značaja.
Primer JSD Partizana nije usamljen ali je veoma indikativan
Može zvučati neskromno i pretenciozno tvrdnja da su u JSD Partizanu sve strukture, kako one u klubovima, tako i na nivou zajednice klubova, najneposrednije motivisane da se organizuju i, što je osobito važno — da se ponašaju na način i u skladu sa našim socijalističko-samoupravnim opredeljenjima. U praksi, međutim, efekti ni izdaleka nisu u srazmeri sa htenjima i proklamovanim principima, nezavisno i bez obzira na to koja se struktura javlja kao inicijator novog u društvenom tretiranju sporta na primeru JSD Partizana: aktivni sportisti, radne zajednice klubova ili radna zajednica društva, organizacija i članovi SK ili u odgovarajućim organima klubova angažovani mnogobrojni društveno-politički radnici. Nije teško utvrditi da uzroci „tapkanja u mestu“ u 90% slučajeva nisu subjektivne prirode, iako se, u krajnjoj liniji, upravo tako ispoljavaju. Ali, tvrdimo, to je samo privid. Za eksponiranje dobre namere nužni su i odgovarajući uslovi. U protivnom, u slučajevima kada ne postoje pravi, u ovom slučaju jasno definisani i od svih relevantnih subjekata u sportu prihvaćeni uslovi, konkretnije — društvena pravila ponašanja — dobra namera se može pretvoriti i u svoju suprotnost. Po onoj narodnoj da „jedna lasta — a mogli bi dodati: niti njih deset — ne čini proleće“…
Šta to konkretno znači, dovoljan je primer tzv. dvojnog morala u sportu, o kojem se verovatno ne bi toliko govorilo da su u oblasti sporta dogovorena i jasno utvrđena „pravila igre“, da su svi društveni i materijalni preduslovi za razvoj vrhunskog sporta na pravi način društveno usmereni; da je sport kao značajna društvena delatnost, a vrhunski sport i kao poseban interes društva institucionalno ugrađen u naše društveno biće; da je administrativni model rukovođenja sportskim životom u sferi nadgradnje sporta, maksimalno zamenjen samoupravnim metodom, i, najzad, da je vlast „sportske birokratije“ angažovanijim odnosom subjektivnih snaga društva prema sportu, svedena na pravu meru. Jer, taj famozni „dvojni moral“ koji često susrećemo, verovatno češće nego u drugim oblastima našeg društvenog života, nije uvek proizvod „delikventnih“ sklonosti ličnosti o kojima je reč, mada ima i toga, već najčešće uverenje, ali i zabluda da se takvim ponašanjem doprinosi — „opštoj stvari“ i „opštem interesu“.
Osim rečenog, socijalna nesigurnost aktivnih sportista, kao i specifičnosti koje bitno predodređuju i uslovljavaju vrhunske rezultate u sportu (vreme potrebno za pripreme — treninge sportista, visoke cene savremene sportske opreme, skupa takmičenja i sl.) — u uslovima kada nisu rešeni na najbolji mogući način, objektivno dovode velike sportske kolektive ili sportiste pred dilemama koje u prvi plan ističu čak i pitanje njihove elementarne egzistencije! Ovo se postavlja kao problem ne samo u tzv. pasivnim sportskim disciplinama (pasivnim, razume se, samo u materijalno-finansijskom smislu; prim. M. M), već i u onim drugim, kao što su, na primer, fudbal i košarka. To što su „idealno“ finansijski u svojoj sportskoj karijeri prošli jedan Đajić, Ćurković, Dalipagić, Jovanović, Oblak i slični, nije pravilo. Mnogo je više onih, kojima godinama aplaudiramo na otvorenoj sportskoj sceni, kojima se divimo kao junacima našeg vremena, koji se u „opštem interesu“ lišavaju mnogih „obaveza“ prema sopstvenoj ličnosti, a koji, po prestanku da se bave sportom, teško rešavaju sopstveni socijalni status u društvu… I, u tome, zapravo, leži uzrok ove, nazovimo je — društveno-sportske „pat-pozicije“: očekuje se da jedinka reši ono što mora rešiti celina…
Već smo konstatovali: stvorili smo, zahvaljujući ogromnom društvenom progresu, posebno na planu socijalističkog samoupravljanja sve političke, idejne i materijalne preduslove za stvaranje našeg modela sporta, takvog modela u kojem će sportisti biti stvarni društveno odgovorni subjekti. Potrebno je samo sa reči preći na dela, ali istovremeno, u oba smera u bazi od baze ka nadgradnji, i u institucijama koje čine nadgradnju — SIZ-ovi SOFK-e, savezi… Sve ovo uz maksimalno angažovanje kako aktivnih sportista i sportskih radnika, tako i svih drugih reprezentanata naših političkih i naučnih institucija.