DRUŠTVO I SPORT
Razmišljanja posle dve TV emisije o aktuelnim pitanjima sporta
Preobražaj sporta u nas na principima socijalističkog samoupravljanja, nikako da se razmahne u razmerama koje bi bile u skladu sa idejom i suštinom društvenih odnosa na kojima kao socijalistička zajednica insistiramo. Kada ovo tvrdimo, ne činimo to radi nekog političkog mudrovanja, a još manje radi ambicija da po svaku cenu budemo aktuelni u „političkom kursu“. Jednostavno, o tome moramo pisati, budući da se sve nedorečenosti i neprincipijelnosti u društvenom tretmanu sporta najgrublje odražavaju na osnovne sportske organizacije — klubove i sportska društva.
U našoj javnosti vlada uverenje da su sve devijacije u sportu proizvod društveno neodgovornog ponašanja neposredno angažovanih ljudi — aktivnih sportista i društveno-sportskih radnika, u klubovima i sportskim društvima. Pritom se, ne retko, ceo problem samoupravnog koncipiranja sportskih organizacija i sporta kao društvene delatnosti u najširem smislu, locira na osnovne ćelije sporta po principu; samoupravljanje u sportu i imamo, ili — imaćemo onoliko koliko je ovo razvijeno u sportskim (takmičarskim) kolektivima. Drugim rečima, ako postoje krivci za sporost i očigledno zaostajanje društvenog preobražaja sporta, mogu se bez teškoća otkriti — oni su među aktivnim sportistima i društveno-sportskim radnicima u tzv. sportskoj bazi!
Takvo logiciranje, međutim, ne samo što se zasniva na zabludama, poput one iz poznatog vica ili anegdote o „kaplaru Ćiri zbog kojeg su propali armijski manevri, jer nije držao ravnanje“, već je i veoma društveno implikativna. Naime, sportski klubovi i sportska društva, ma koliko da su, uz sportiste kao individue, osnovnim subjekti o kojima se, u krajnjim konsekvencama, radi, kada je u pitanju definisanje društvenog statusa, ne mogu sopstveni status rešiti a) nezavisno od tokova kojima se društvo kao celina kreće i, b) nezavisno i mimo nadgradnje koja deluje u ime sporta, i, što je posebno simptomatično — živi na račun sporta.
Koliko je ovo tačno, između mnogobrojnih, potvrđuje i primer klubova JSD „Partizan“: izvesno je da su sportisti; društveno-sportski radnici i radne zajednice u ovoj velikoj sportskoj organizaciji u poslednjih nekoliko godina činili ogromne napore da se organizuju i da u sportu i kroz sport deluju kao samoupravljači. Po mnogim formalnim internim merama i postupcima, reklo bi se da je postignuto ženjeno stanje. Takav utisak se može steći i po osnovu pojedinačnih manifestacija našeg sportskog zajedništva, kakvo je, na primer. poštivanje i primena tzv. konsenzusa u donošenju nekih odluka od zajedničkog interesa. Međutim, između prakse i stvarnosti sportskih klubova i sportskih društava s jedne, i ponašanja i društvenog statusa širih sportskih asocijacija — saveza, udruženja, SIZ-ova i sl. postoji veoma, veoma velika nepoznanica.
Kao da ne znamo niti šta nećemo niti šta hoćemo
Sve što je do sada postignuto, zapravo samo na svojevrstan način ukazuje pa naša lutanja kad je reč o konceptu sporta koji bi i po sadržaju i po formi odgovarao socijalističkom samoupravnom biću našeg društva. Ako smo do juče verovali da možda ne znamo što hoćemo u samoupravnom preobražaju sporta, osobito onog vrhunskog, odnosno — da nemamo sasvim razrađeni koncept ovog, slušajući eho nekih javnih ocena i mišljenja kakvih je u poslednje vreme bilo, naročito nakon nalaza SDK o materijalno-finansijskom poslovanju sportskih organizacija, izgleda da ne znamo niti šta nećemo.
Jednu od izrazitih manifestacija fluidnog stanja u organizovanju našeg sportskog života predstavljali su pokušaji TV Beograd da se „uključi“ u društveni trenutak našeg vrhunskog sporta. Dok su u prvoj takvoj emisiji učesnici uglavnom kvalifikovano ukazali na posledice stanja. U drugoj emisiji (23. 12. 1982. godine), pretenzije pozvanih i voditelja — predstavnika TV, su bile više nego radikalne.
I što je gledalac mogao čuti? Divljenje tuđim modelima, posebno onima pozajmljenim iz zapadnog poimanja društvene etike, u stilu da se trebamo ponositi sa cenom koju na svetskoj PIJACI imaju naši ljudi. Odbranu privilegija koje sport nudi onima koji ne deluju neposredno u sportskim kolektivima. Odbranu sopstvenog esnafa — trenerskog, sportskih novinara i sportskih činovnika u forumima. I tome slično.
Nije li sada, nakon svega, ipak nastupio trenutak da sportisti, poput svog mladog kolege Kovačevića na pomenutoj TV emisiji, postave pitanje svog društvenog položaja. Ali ne činovnicima već društvenim subjektima koji nose istorijsku odgovornost za naš sveukupni razvoj — SKJ i radnim ljudima i građanima naše zemlje. I još nešto: nije li u tome jedan, ako me i jedini zadatak društveno — sportskih radnika u sportskim društvima i klubovima — da pokrenu dijalog na otvorenoj aktuelnoj političkoj tribini o samoupravnoj transformaciji sporta.